Konceptualna vatrogasna zabava

Ja ne znam jesam li jedini, ali zbilja nikada nisam uspio shvatiti tu američku kulturu i one njihove parade po ulici, gdje povorka s ogromnim klaunovima, vozilima iz crtića sa ljudima koji mašu ko da su kandidati za novog Papu, pretvori ulice u prometni kaos. Sve miriši po hot-dogovima, McDonaldsu, kokicama, koli, po slonovima i konjima koji su isto zbunjeni sudionici parade umjetnog smijeha i pokušaja da se taj američki život prikaže kao savršen.

Valjda se My Chemical Romance barem djelomično slažu sa mnom, pa su svemu dali jednu mračnu kostursku beznadnu sliku i opjevali borbu za život jednog unesrećenog na bolničkom krevetu.

Da, ovo je tzv. konceptualan album, a takva ideja me je uvijek oduševljavala, jer se onda zasigurno ne radi o hrpi pjesmica koje su sve apsolutno izolirane jedna od druge ili predstavljaju nevezane potencijalne hitove. Ovaj album nije onako bombastičan kao “Three Cheers For Sweet Revenge”, ali meni je puno zanimljiviji i ima onu poznatu mračnu emo stranu.

Gitare pršte na brzinskim punk komadima “Dead!” i “House Of Wolves“, ali album je nekako ipak usmjeren na povremeno sporije i tužnije pjesme. Ozbiljne i glasne “This Is How I Disappear” i “The Sharpest Lives” tek su malo zadržale ugođaj dok se nije pojavilo jako puno nježnog klavira (odsvirao ga producent Rob Cavallo).

Prvi hit “Welcome To Black Parade” možda baš zbog potrebe spota i predstavljanja albuma ima i lagani i punkerski dio. Ali, već “Cancer” predstavlja onu klasični baladu (s morbidnom temom), dok su power laganice “Disenchanted” i “Famous Last Words” dosta komercijalni, ali i učinkoviti dijelovi na kraju albuma i nekako su najbolji.

Da sve ne zvuči tako pohvalno, pobrinule su se idejom možda (samo možda!) zanimljive, ali jednostavno odvratne kabaretska polka “Mama” (s gošćom Lisom Minnelli) i “Teenagers” u nekakvom dječje rockerskom ritmu s poznatim melodijama i bedastim rimama.

Dosta je sve skupa prošlo depresivno, jer je album možda mračniji od dosadašnjih, ali ta kazališna ideja nekako je unikatnije djelovala na prošlom albumu. Frontman Gerarrd Way (nekad zbilja iritantni depresivac) ipak zna napraviti dobre i zanimljive teme za cijeli album, ali ne može se reći da je neki vokalni virtuoz. Gitare se ovdje dobro posložene, nekoliko zaigranih sola, puno melodije i malo one poznate brzine.

Reklame za ovaj novi album vidio sam apsolutno gdje god sam krenuo po internetu i očito da mašinerija koja se krije iza njih jako vjeruje u njegov uspjeh. Ja također mislim da će se to ostvariti jer ovakva muzika i stil (pa i sami MCR) u Americi ima ogromnu konzumentsku bazu.

Svi stari fanovi ovo neće vaditi iz playera, a mislim da će i ljudi zaljubljeni u “American Idiot” od Green Daya i fanovi Lostprophetsa ovdje biti jako zadovoljni.