King Gizzard & The Lizard Wizard: Novi album je pokušaj imitiranja Tame Impale

Kada je bend kao što je King Gizzard & The Lizard Wizard na prisilnom godišnjem, odmah je bilo jasno da će izbaciti hrpu novog materijala jer su dečki jednostavno prekreativni i hiperaktivni da bi samo sjedili unutar svoja četiri zida i čekali kraj pandemije da bi konačno mogli početi raditi ono što najbolje znaju, a to su live nastupi. Istina, kada su brojke postale malo bolje u rodnoj im Australiji, uslijedile su i svirke uživo, a za nas ostale, u ovom trenutku jesu jedina utjeha njihovi novi studijski albumi. Kao i obično, oni su promjenjive kvalitete.

Nakon odličnog thrash albuma “Infest the Rats’ Nest” uzeli su malu studijsku pauzu u kojoj su protourali cijeli svijet, pa je razlika između albuma narasla na rekordnih 15 mjeseci. Tada smo dobili još jednu mikrotonalnu priču “K.G.” nakon koje je slijedila mračnija i bolja ploča “L.W.”, a sada za 156. album u karijeri (ok, šalim se, ipak je ovo tek 18. studijski album u desetak godina postojanja) ponovno su ‘otkrili toplu vodu’, odnosno, novi žanr s kojim će se poigrati.

“Butterfly 3000” je prema najavama trebao biti najmelodičniji album do sad s pjesmama koje bi trebale najlakše doći do širih masa. Ako se mene pita, to baš i nije tako, iako u prosjeku pjesme imaju visoku razinu melodioznosti (čitaj popičnosti). Ipak, nema tu nekih pjesama koje se mogu proglasiti potencijalnim hitovima, kako je to npr. bilo sigurno sa singlovima poput “Rattlesnake” ili “Planet B”.

Album se prvenstveno bazira na psihodeliji, ali ovaj put protumačen kroz neku vrstu neo-psihodelije i dream-popa, s cijelim nizom synthova koji bi trebali dopuniti tu priču o hitoidnosti albuma. Ipak, ujednačenost pjesama i manjak jakih refrena album odvodi u neku tripoidnu sferu u kojoj se svakako može uživati, ali realno, to je daleko od najboljih radova Gizzarda.

Do sad nije bilo nijednog promotivnog singla/spota, ali ako su najave točne, svaka bi pjesma trebala dobiti svoj video oblik. Možda će u takvoj formi album bolje zaživjeti, posebno kod mlađe populacije koja je zaluđena njihovim zemljacima iz Tame Impale. Synthovi, povremeno plesniji ritmovi, (neo-)psihodelija…  Sličnosti se naziru.

Ipak, ovo je pravi Gizzard album koji nema karakteristične Gizzard rifove (koji se provlače u većini njihovih albuma). Upravo te synth dionice odvlače bend u jednu sasvim drugu dimenziju u kojoj se povremeno utapaju, a ponegdje zakucaju na pravi način.

Početak s “Yours” je obećavajući. Tu se dosta toga lijepo poklopilo, zarazna melodija, ta novo otkrivena psihodelija i Stuov vokal koji je poprilično smiksan, kao da dolazi daleko iz svemira s utjecajem Dalekog istoka. Pjesma se lijepi za vaše uši, ima tu neku repetitivnost koja je neodoljiva, a refren je ok i tu se još ne kuži da će takvih biti napretek.

Ako je Stu otišao na Daleki istok s vokalima u prvoj, u sljedećoj su svi otišli, pa ne čudi da se i sama pjesma zove “Shangai”. Dobra stvar u ovoj pjesmi jest promjena vokala u ‘refrenskom’ dijelu, ali tu već shvaćamo da će oni biti skroz nekonvencionalni i drugačiji, a u ovom slučaju i podjednako dugački kao i dio s kiticama.

“Dreams” je najhitoidnija stvar albuma, a samim time i najbolja. Ako su uzeli već temu neo-psihodelije, onda je ovo najbolji miks toga, pitka pjesma koja sjeda na prvu, jednostavnog ponavljajućeg teksta, a atmosfere kakve se ne bi postidjeli niti rani MGMT ili Flaming Lipsi iz najboljih dana. Nakon nje, ipak dolazi do značajnijeg skliznuća u monotoniju, pa taj dio prepuštam najvjernijim fanovima za podrobnije preslušavanje.

Već mi je godinama jasno da kod Gizzarda (prečesto) dolazi do (prevelikih) oscilacija, kako studijski, tako i koncertnih (gdje najviše ovisi koji materijal predstavljaju!). Gledajući  sve njihove albume, stvarno su svašta objavljivali i teško bi itko mogao u svakom žanru biti vrhunski.King Gizzard &The Lizard Wizard rijetko kad podbace, pa tako ni ovdje, ali daleko je to od njihovih najboljih radova. Možda za (naj)bolje rezultate bi trebali uzeti malo više vremena i ispeglati sve do kraja, ali njima to nikad nije bilo u interesu, pa tako i “Bf3k” ima tih oscilacija.

Početak i uz pokoji kasniji moment su stvarno vrhunski, primjerice, “Dreams” je hit kojeg bi mogle puštati mnoge radio postaje, ali ipak, drugi dio albuma znatno zaostaje i nemamo tu kvalitetnu koherentnost kroz cijelo izdanje, iako je zvukovno sve poprilično ujednačeno. Da skratim priču – da je ovo producirao Dave Fridmann iz najboljih dana, a ne Stu, dobili bismo vrlo vjerojatno pravo remek-djelo neo-psihodelije. Ovako je to samo još jedan solidan album.

Jedna zanimljivost za kraj… Drugi bubnjar Eric Moore je prošle godine otišao iz benda da se može fokusirati na diskografsku kuću Flightless za koju su Gizzardi od početka karijere izdavali albume, a ovdje su okrenuli novi list i izdali za svoju (novu) etiketu jednostavno nazvanu po imenu benda KGLW. Vrijeme će pokazati da li je ta vječna ljubav puknula do kraja, s obzirom da je Moore bio i menadžer benda…