Kensington Lima
Southbound
Datum izdanja: 22.10.2021.
Izdavač: Samoizdat
Žanr: Indie Rock
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Kensington Lima “Southbound”.
Da nam glazbena scena cvate, to valjda već i vrapci na grani znaju jer svako malo dobijemo neki biser od albuma. Istina, krajem godine se objavljuje previše albuma, dok ostatak godine zjapi prazan, pa neki albumi će ostati nezasluženo neprimijećeni (tko im je kriv – mogli su ih objaviti u prvih devet mjeseci godine). Ipak, siguran sam da novi album Kensington Lime neće proći nezapažen.
Tome u prilog ide što je dobar dio kritičarskog dijela već u godinama i odgovara im retro muzika, pa od njih očekujem niz maksimalnih ocjena, ali u ovom slučaju to je, zapravo, potpuno opravdano, budući da je “Southbound” predivni album i izvrsni nastavak na priču koju je Radić predstavio prije tri godine na albumu “May”. Ako je tamo baza bila glazba The Beatlesa, The Beach Boysa i The Kinksa, sad je taj zvuk dodatno nadogradio u smjeru americane i bendova poput Wilca te The Jayhawksa. Sukus svega su 52 minute čiste uživancije.
Već s uvodnom “Amazing Maze” Radić i ekipa uvode nas u svoj svijet power-pop americane u stilu The Jayhawksa, dok sa sljedećom “Dolly” malo uspore, a sa “Stay Bright” skroz ogoli. Svaka od ovih pjesama jasno pokazuje smjer u kojem Kensington Lima želi krenuti, a to je raskošnost zvuka koji je posložen do najsitnijeg detalja, kako bi sve zvučalo baš ovako kako zvuči, kao savršene pop pjesme. U tom pogledu (savršenosti pop pjesme) najviše me podsjeća na prošlogodišnji album Pavela, ali ovdje nema nikakav suvišni duet ili nepotrebno gostovanje koje usporava album, već je Radić okupio mnogo prijatelja koji su mu znalački pomogli u stvaranju “Southbounda”.
Da ne otkrivam previše, prepustit ću vam da daljnju analizu napravite sami, ali, vjerujte, svih deset pjesama djeluju vrlo koherentno, zanimljivo, intrigantno, perfektno, te sam gotovo siguran da ćete ih iznova slušati, jer ovo jest najljepša kolekcija pop pjesama kakvu već dugo nismo čuli unutar naših granica.
Jedina pjesma koja odskače od ove divote jest posljednja, jedanaesta pjesma “Fading Sun” , a ističe se zbog mnogo razloga, od kojih su najočitiji dužina (preko 10 minuta) i zvuk koji se najbliže može usporediti s Pink Floydom (kako po progresiji, tako i po psihodeliji), pa nam je Kensington Lima možda time naznačio (a možda i nije!?) kojim smjerom će krenuti na nekim budućim izdanjima.
Za kraj, red je da se nadovežem na uvodne odlomke ove recenzije. Očito sam i ja ostario jer je i meni ovo top album i do ovoga trenutka nešto najbolje s domaćom adresom što sam čuo u ovoj godini. Sad, ‘domaća adresa’ je samo geografski jer Radić stanuje ovdje, ali zvukovno, ovo je sveamerički album i rastura od početka do kraja.
