Kensington Lima u KSET-u: Bilo je bolje u doba gitare

    671

    Sinoć je u KSET-u Kensington Lima promovirao svoj debitantski album “May”. Debitant je, sada, pojam koji bi odmah trebalo razjasniti i semantički presložiti jer, iako je Josip Radić sinoć prvi put nastupio u punokrvnoj postavi, govorimo o glazbeniku s bar desetljećem iskustva kojemu škakljivi pojam debitanta ne paše u potpunosti.

    Evo, počelo je s jako dugim rečenicama, tko zna gdje će završiti. Otprilike kao kad Brian Wilson ili Paul McCartney idu raditi solo albume. Ista stvar se se može reći za Radićeve suradnike u projektu. Jere Šešelja, Danijel Benko, Karlo Kurtalj i Mihael Kurjančić će za potrebe ovog izvještaja biti stavljeni u kategoriju supergrupe jer su članovi dvadesetak različitih bendova koje ste vjerojatno slušali.

    Logično je, onda, zaključiti da su muzikanti bili na razini i da su punom KSET-u priuštili večer odlične svirke i lagodnog profesionalnog zezanja. Zaziv dobrih starih vremena kad je sve bilo bolje prisutan je ponajviše u zvuku benda, neodoljivo podsjećajući na Beatlese i Beach Boyse, ali i sve bendove, od Kensingtona do Lime, koji su godinama stvarali umjetnički reljef iz kojeg je nastao “May”.

    foto: Monika Bračević
    Muziku podržava

    Od wilsonovskog uvoda “Games for May” uplovili smo u “Waiting for My Favorite Song”, a zatim nastavili nizati bezbrižne dane babljih ljeta uz “Day Off” i “Long Summer Short”. Više-manje svaka Radićeva pjesma je kratka priča u zvučnom zapisu, neodređeno će te podsjetiti na neku drugu pjesmu, kao uspomena u izmaglici. Ovdje moram reći da žalim što imamo toliko dobrih tekstopisaca koji ne pišu na hrvatskom, a opet, mnogi od njih će reći da im engleski ima više smisla.

    U slučaju Kensington Lime i glazbenog nasljeđa na koje se oslanja, engleski definitivno ima više smisla. Radić je u nekoliko navrata okupljene uveo u priču o pjesmi, “Jenny from Upstairs” je, primjerice, inspirirana jednom susjedom švalerušom, dok je “Spend the Winter Here” priča o konobarenju u malom mjestu zimi i depresiji koju znaju one koje su je prošle. Pjesma je ujedno i najveći, amoreć valentinovski odmak od Radićeve rokenrolštine, pjesma u kojoj one Roland klavijature dosegnu svoj sjajni vrhunac. Kad je došao red na “One More”, na pozornicu se popela Lovorka Sršen a s njom i dobar glas. Osobno najljepša stvar na albumu, ona je duet magnetičnih polja kojima odjekuju svi dobri američki parovi, Johnny i June, Emmylou i Gram.

    foto: Monika Bračević

    “Memphis” je izveden među posljednjima kao još jedan omaž, ovog puta jednom gradu i eri, a dobili smo i nekoliko popskurnih obrada poput “All Your Favourite Bands” od Dawesa. Koncert je zaključila, naravno, “It Was Better in the Days of Cassette” stavljajući točku na i nostalgičarskoj atmosferi u studentskom klubu koji je odgajao (a i nastavlja odgajati) većinu prisutnih na pozornici i ispred nje.

    Nismo dočekali Valentinota, ali ga, doduše, nismo ni očekivali. Dobili smo zato drugu najbolju stvar, “Starmana” u Radićevim lakim notama. Za kraj je ostavljena “Summer’s gone”, tu su svi članovi benda izmijenili na instrumentima, zeza radi. Radić je sjeo za klavijature, a gitaru prepustio bubnjaru Šešelji, inače “najboljem gitaristu u bendu”.

    Mislim da nemam više što za dodati osim da je Kensington Lima prvak kroamerikane i dibsam ovaj termin. Sad idem pit makijato na suncu, zviždukat “Penny Lane” i kukat za prošlim ljetima.

    72 Shares
    Muziku podržava