Južnjačka legenda i dalje živi

Kada se govori o bendovima koji ‘ne trpe’ kompromise, odnosno o onima koji vam se ili dopadaju ili ih ne možete smisliti, najčešće se u kontekstu takvih priča spominju AC/DC, Motörhead i ZZ Top.

Vrlo rijetko se u to, bez ikakve dvojbe probrano društvo, ubacuje
Lynyrd Skynyrd, a tu mu je mjesto, bilo po probranosti, bilo po
kompromisima, koje ni on ne poznaje. Jer, i Lynyrd Skynyrd se ili voli
ili ne, nema ‘malo bi, a malo ne bi’. Drugim riječima, pusti li vam
netko njihovu pjesmu, a da joj ne znate porijeklo, ili ćete prepoznati
da je to Lynyrd Skynyrdov southern rock ili nećete imati pojma. I to bi,
u biti, bio i najkraći mogući opis ovog albuma.

Bend je to koji ima ogromnu karizmu, bend koji je nakon tragedije koja je zadesila The Allman Brothers Band, odnosno Duanove pogibije, nastavio i u najvećem dijelu izgradio southern rock, promovirajući ga u jedan od ključnih američkih rock pravaca uopće, koji i dan-danas ima izuzetno puno sljedbenika. Među bendovima, a pogotovo među publikom. A tragedija je, nažalost, ključna riječ koja prati ovaj bend tijekom najvećeg dijela karijere, odnosno od 1977. i avionske nesreće u kojoj su poginuli Ronnie Van Zant, Steve i Cassie Gaines, ostali članovi bili teško povrijeđeni, neki zbog posljedica te nesreće kasnije i okončali život.Uostalom, samo su u periodu od 2007. do 2009. umrli gitarist Hughie Thomasson, basist Ean Evans i klavijaturist Billy Powel, pa se Lynyrd Skynyrdovci s pravom mogu zapitati “Što smo to mi dragom Bogu skrivili?“. Brojne smrti, odlasci i dolasci, a bogme i dugotrajnost karijere, za posljedicu imaju da je jedini originalni član gitarist Gary Rossington, a osim njega, najduže je u bendu Johnny Van Zant, brat pokojnog Ronniea. Taj je segment također često preskakan, odnosno, nije se baš često spominjalo da je i Lynyrd Skynyrd jedan od rijetkih bendova koji je maksimalno amortizirao zamjenu pjevača, s obzirom da je Johnny s godinama stekao sličnu karizmu poput bratove, a i vokalne predispozicije, vjerojatno nešto na genetskoj bazi, nešto su što ih dodatno zbližava.

Kako god i što god da je uzrok tome, Johnnyev hrapav, muževan, na momente i osoran, ali samouvjeren vokal i ovdje je jedna od vodilja cijele priče, koja je ponovno vješto balansirala kombinaciju u kojoj je dominantan ‘lik’ rock, u koji su implementirani, jači i slabiji, utjecaji countrya, bluesa, boogiea i hard rocka. U biti, ne treba biti puno pametan i načitan, a da se shvati kako je najjača spona upravo između rocka i countrya, koja se provlači kroz cijeli album. Southern rock, baš kao i njegov ‘tata’, ima neka pravila, pa je tako i u ovom slučaju, uz vokalni, najznačajniji gitarski rad, koji je sagrađen na čvrstim temeljima, zgusnut, prožet melodijama, sa dosta žestokih ‘slidea’, ali i emotivnijih dijelova.

Emotivnost je i jedna od ključnih karakteristika ovog dubokog i osobnog, a opet iznimno ugodnog albuma s krajnje ozbiljnom atmosferom. U takav se koncept vrlo lijepo uklapaju mirne klavijature nabijene atmosferičnošću, na momente čak pomalo i sjetni piano, prodorni, tutnjajući basevi i skladni, tek na momente razigraniji bubnjevi. Album je staložen, dosta ujednačen, tempo je u većem dijelu srednjih vrijednosti s nekoliko značajnijih odstupanja, produkcija je, očekivano, bez ‘mrlja’, a sve naslove nose himnični, pamtljivi refreni i kontinuirana dinamika.

“Last of a Dyin’ Breed” najpotentnija je pjesma, sa simbiozom rocka, bluesa i countrya, svojevrsna Van Zantova posveta bratu (“Learned from the best, he taught me well“) i na tragu “Still Unbroken”, najjače pjesme s prošlog albuma “God & Guns”, “Homegrown” je hard rock naslov s riffovima i bubnjem koji neodoljivo podsjećaju na AC/DC, iznimno lijepim, plutajućim klavijaturama, a od nekoliko balada (rockerska “Something to Live For“, countryevska “Start Livin’ Life Again“), “Ready To Fly” ima najviše potencijala da se smatra nasljednicom legendarne “Simple Man” ili desetak godina stare “Red White & Blue (Love It Or Leave)”. Country uvodnik u pjesmi “Mississippi Blood” nadopunjuju boogie-blues ritmovi, back vokali i hard rockerski miks basa i gitarskog sola, “Good Teacher” jedna je od rockerskijih i energičnijih pjesama, a u srednjim ritmovima blues-rock naslova “Life’s Twisted” skriva se puno melodija, te emocijama nabijenih vokala i gitara.

Puno je ovdje dobrih pjesama, fin je ovo album benda koji se, usprkos svim nedaćama koje su ga snašle, i dalje ne da. I dalje je neuništivi predvodnik southern ‘pokreta’, a lako je moguće da će tako biti još dugo. “Last of a Dyin’ Breed” teško je usporediti s bilo kojim od dvanaest dosadašnjih albuma, jer, kako rekosmo, to je naprosto – Lynyrd Skynyrd. Kome se dopadaju raniji albumi i ovaj će, kome pak ne, sigurno ga ni ovaj neće ‘nagovoriti’ da se priključi velikoj vojsci odanih fanova. No najvažnije je ipak da – legenda i dalje živi.