Tužno srce neuravnotežene Gojire

Još kad je isplivala “Stranded” nešto mi je malo smrdilo. Mario Duplantier s jednostavnim i minimalističkim bubnjevima, njihove najave kako se odmiču od epskih pjesama i uobičajene usporedbe s Metallicom (‘nova Metallica’) i njihovom transformacijom oko albuma “Black”.

Sve to kreiralo je najiščekivaniji album godine, a reputacija Gojire dovela je do toga da ih je danas jednostavno zabranjeno kritizirati. Možda nije zabranjeno, ali definitivno – nije cool. Sumnje su bile opravdane, ali nikako u smislu kvalitete, nego atmosfere i ‘mirisa’ albuma.Sve to je je djelomično i razumljivo – Patricia Rosa Duplantier, majka gazdi benda, bubnjara i gitarista preminula je i ostavila duboku brazgotinu na njihovim srcima te puno depresije na njihovim pjesmama. Htjeli su ga napraviti manje epskijim i nešto kraćim. Odlični singlovi “Stranded” i “Silvera” išli su u tom smjeru. Tu je i genijalna svirka na “The Cell” i “Only Pain“, pjesme u kojima gitare cvile i u kojima Gojiru stavite na tron modernog metala. I onda na ostatku albuma, a posebno na drugoj polovici netko ‘ugasi svjetlo’.Basistički interlude “Yellow Stone” (valjda još jedan okolišno osvješteni naziv), pa dugi i umorni prog “Low Lands”, pa dugi uvod u “Pray” nakon kojeg sam očekivao eksploziju kao na “The Art of Dying” a dobio samo mrvice, pa još malo mističnosti na naslovnoj pjesmi… I na kraju, kao da nije bilo dovoljno pauza, uvoda i zagrijavanja, na kraju dobivamo i akustični outro – “Liberation”.

E sad, jesu li mistično, melankolično, atmosferično, hipnotičko, depresivno i nekonkretno ružne riječi i velike kritike? Ne znam ni sam, valjda ovisi što ste očekivali od nove Gojire. A ja sam očekivao puno! Očekivao sam album svih albuma, album godine, album desetljeća… A ne nekakvo eksperimentalno popunjavanje prostora između tri moćne metal himne!

No, kad čujem vapaj “When you get to the other side, please send a sign” (na uvodnoj “The Shooting Star”) i pretpostavim da su radi obiteljske tragedije napisali i odsvirali nešto tmulije i tužnije – tko sam ja da ih radi toga prozivam?!