Jedina trava koja nikada neće biti zelena

Plava trava zaborava jedan je od onih posebnih bendova koji će vas jednako oduševiti na nastupu u malom klupskom prostoru i na velikom festivalu na otvorenome. Sviračko umijeće, zabavan i duhovit scenski nastup, uz predanost glazbi koju vole, publiku diljem svijeta redovito odvede do samog srca countrya.

Sada već davne 1982. godine, na inicijativu pokojnoga Dražena Vrdoljaka, osnovana je prva country & western grupa na području bivše Jugoslavije. Imenu grupe Plava trava zaborava kumovala je pjesma Arsena Dedića “Plava ruža zaborava”, no ruža je zamijenjena travom, jer ‘plava trava’ asocira na bluegrass, jedan od podžanrova country glazbe.

Vođa sastava, gitarist Eduard Jimmy Matešić (svirao s Dragom Mlinarcem, te u grupi Izazov) okupio je zaljubljenike u ovaj stil, sve odreda multi-instrumentaliste kako bi ovom podneblju u to vrijeme približio jednu posve drukčiju glazbenu formu od one na koju smo bili navikli.

Rajka Sutlović, Branimir Bogunović – Pif (ex-Drugi način, ITD Band), Vatroslav Markušić (ex-Animatori), Davor Rodik, Vladimir Georgiev, Hrvoje Bini Galeković, kasnije im se pridružio i Rista Ibrić, bili su uz Jimmya jezgra ove country grupe. Postava se često mijenjala, neki više nisu aktivni, neki su danas studijski glazbenici, a neke često viđate kao članove televizijskih bendova u prigodnim emisijama.

Primjerice, Jimmy surađuje s brojnim glazbenicima, često nastupa u orkestrima različitih festivala, koncerata i televizijskih emisija, a ujedno je i dugogodišnji predavač gitare na zagrebačkoj Rock akademiji.

Gitaristički virtuoz Pif svirao je na više od tristo albuma žanrovski pokrivši apsolutno sve: od Bebek benda preko Borisa Novkovića do Zdenke Kovačiček. Treba spomenuti i grupu BB Twang (s pokojnim Krešimirom Blaževićem iz Animatora), te nekoliko albuma instrumentalne glazbe.

Pedal steel i drugi slide instrumenti Davora Rodika zastupljeni su u pjesmama Azre, Meri Cetinić, Miše Kovača, Parnog Valjka i mnogih drugih. Većini je Rodik najpoznatiji kroz suradnju s Majkama, te – uz kolegu violinista Ristu Ibrića – kao jedan od ‘plaćenika’ Gorana Barea.

Plava trava zaborava u početku se odlučila za klupski rad i česte nastupe u Country klubu i Lapidariju u Zagrebu, a 1984. uslijedio je prvi veliki koncert u Kulušiću. Opće je poznato da su neki od najboljih domaćih albuma uživo nastali upravo u ovome kultnom zagrebačkom klubu, stoga ne čudi što je ondje snimljen i njihov debi-album “Live!”.

Već na drugom albumu “Country”, godinu dana kasnije, uz nezaobilazne obrade pojavila se i prva autorska pjesma “Yugo Goes to Nashville”. Na albumu su kao gošće svirale i pjevale Magi (EKV), te Vesna Srečković (prateći vokal Novih Fosila, Meri Cetinić i drugih…).

Treći album (“Hat Trick”, 1987.) nije daleko odmakao od ziheraškog pristupa obradama, no dašak svježine bila je “Oh Maryanne“, prepjev pjesme “O Marijana” Dubrovačkih trubadura, sada odjevena u country ruho s pripadajućim banjom u warp brzini.

“Dance All Night” (1988.) bio je drugi album uživo, a koncertom u Portorožu (tada im se pridružio i Zlatan Živković iz Aerodroma) opravdali su upečatljivu najavu Dražena Vrdoljaka koji ih je predstavio kao ‘country music institution’ što su tada nesumnjivo bili. Ne samo da su svirali country u zemlji koja je malo znala o njemu, već su jednako uspješno svirali američku glazbu usred Sovjetskog Saveza, diljem Europe, pa i u samim Sjedinjenim Državama. Ukratko, bili su prava koncertna atrakcija koja je uvijek garantirala nezaboravan provod.

Na petom albumu (“Plava trava zaborava”, 1990.) zastupljene su isključivo autorske skladbe koje su, uz ostale, potpisali i Đorđe Novković, Zrinko Tutić, te Rajko Dujmić.

Povodom 16. rođendana, 14. svibnja 1998., održali su slavljenički koncert “16 nam je godina tek”, a na zabavi su im se pridružili Aki Rahimovski, Severina, Oliver Dragojević, Goran Bare, Vanna i drugi.

U čemu je, zapravo, prava ljepota Plave trave zaborava? Svi će vam reći da su ih voljeli slušati, no teško će im biti objasniti zašto. Pjevali su na stranom jeziku, šarmantnom i nevještom engleskom koji je malo tko tada razumio, svirali instrumente za koje je rijetko tko čuo i činilo se da je Plava trava zaborava daleko ispred svoga vremena.

Osvojila je uglavnom mainstream publiku koja je mogla birati između festivala ili izvođača za koje nisu imali razumijevanja. Neki će se sjetiti dva sveska enciklopedije “Svijet oko nas” objavljene upravo sredinom osamdesetih čiji naslov gotovo da duhovito želi reći kako mi nismo bili dio svijeta, on je bio oko nas. Upravo je Plava trava zaborava razbila predrasude o izoliranosti i pokazala kako je svijet puno bliži no što mislimo.

Njihove su obrade bile rađene iznimno pažljivo i savjesno, melodije i vokalne harmonije bile su pjevne i ugodne uhu, a jedna misao – ‘tako se to radi vani’ – provlačila se prilično često. Godinama kasnije sličnu su formulu iskušali Cubismo s kubanskom glazbom što je rezultiralo jednakom popularnošću desetljeće kasnije.

Da su puno više od tek cover benda, Plava trava zaborava pokazivala je kada su demonstrirali kako bi domaće, svima poznate i bliske pjesme, zvučale u country žanru (opet ćemo povući paralelu s Cubismom i njihovom obradom Gibonnijeve “Tempere”).

Kao što su kroz “Orange Blossom Special” vješto provlačili zagorske (“Lepe ti je Zagorje zelene”), dalmatinske (“Dva Bracanina”) i bosanske (“Bosno moja, divna, mila) teme, tako su apsolutno briljirali s “Julie“, a tko zna bi li se s tom obradom popeli više od Daniela Popovića koji je trijumfirao četvrtim mjestom na Eurosongu 1983.

Ni “It Feels So Good“, odnosno “Kako je dobro vidjeti te opet” Novih fosila, te eurovizijska “Hearts On Fire” (“Željo moja” Doris Dragović), ili pak “City Streets“, u originalu znana kao “Skitnica” Jasne Zlokić, nisu izuzetak.

Ove godine obilježava se 25 godina od objavljivanja njihovoga prvog albuma, a ovih 40 pjesama sjajan je presjek karijere ove po mnogočemu jedinstvene grupe. Od klasika Hanka Williamsa ili Billa Monroea, filmskog hita “Dueling Banjos” (šteta što na kompilaciji svoje mjesto nije pronašla i “Dueling Fiddles”, dvoboj violina u maniri “The Devil Went Down To Georgia“), do posljednjeg rođendanskog koncerta s kojeg ipak nisu odabrane najbolje pjesme.

“Always On My Mind” u Vanninoj izvedbi potvrdila je kako je riječ o fenomenalnoj pjevačici čim se makne iz okvira domaće estrade. Severina je otpjevala “One Of Us” i “Travu zelenu” (šteta što je zastupljena samo jedna pjesma i to ona pogrešna), a neoprostivo je izostavljanje “She Wore Red Dresses” u neponovljivoj izvedbi Gorana Barea.

Kao i u svakom dosadašnjem asketski opremljenom “The Ultimate Collection” izdanju, nemojte očekivati bogato ilustriranu knjižicu koja bi slikom i tekstom popratila zastupljene pjesme i samog izvođača.