Ima li kraja??

Moram priznati da sam u navali novih ‘The’ bendova ipak uspio podleći nekima od njih. Pod time prvenstveno mislim na The White Stripse, te njihov, katkad ugodno milozvučan, a katkada nepredvidiv i osvježavajući, zvuk. U nadi za istim osvježenjem krenuo sam dalje…

Naš ‘glasnogovornik’ kod diskografskih kuća, čim bi dobio neki takav album, odmah bi se javio te mi uručio isti uz komentar: “To će te zanimati“.

Istina, zanimalo me, ali sve dok nisam stavio u CD player. Tada su počela razočaranja, a jedno kao primjer ćemo navesti očajne The Vinese, te dobre do relativno vrlo dobre Franz Ferdinande (koji čak i nije ‘The’ band, ali dolazi u kompletu) i The Von Bondiese. Ostalo sve pada u prosjek, ni’ dobro ni’ loše, ni’ sim’ ni’ tam’. Par dobrih stvari ostalo – ništa!

Znam da će se sad netko pobuniti i reći da to nije istina, te da ima još dobrih bendova, no to je njegov izbor. Osobno, već polagano gubim nadu, te ću se polako okrenuti prema drugim vitalnijim žanrovima i onima koji ne copy-pasteaju Zeppeline, The Stoogiese, jedni druge…

No, da malo pričamo o albumu. “Outta Sight/Outta Mind” je producirao John Paul Jones. Iako je taj potez za ove Novozelanđane teško može pomoći u ostvarenju neke više svrhe (osim marketinške), mora im se ipak priznati da sve što je odsvirano zvuči dobro, ali jako ustaljeno i neinventivno.

Album se sastoji od uobičajenih rock fraza, u malo promijenjenom izdanju, koje su već odsvirane nebrojeno puta. No, to čak ni nebi bila neka zamjerka kad bi iste bile kvalitetno uklopljene u pjesmu.

Na kraju, ako ikoga zanima kako to The Datsuns na novom albumu “Outta Sight/Outta Mind” zvuče, neka presluša sam CD prije kupovine, jer u suprotnom bi mogao zažaliti za izgubljenim novcem. A možda se nekom i svidi…