Dim nekad dobrog benda

Početak novog milenija donio je pravu rock eksploziju mnogih mladih bendova, koju su predvodili američki The Strokes. Britanija je najviše privolila taj trend, ali je i ostatak svijeta malo po malo pronalazio svog kandidata. MTV je shvatio to najbolje pa je 2002. na dodjeli svojih nagrada održao ‘borbu bendova’ u kojoj su The Hives pomeli The Vinese. To je bilo značajno jer su se mnogi okrenuli ‘tamo dole’ pa su pokušali pronaći novi naj-bend.

Tu su se uključili Novozelanđani The Datsuns koji su baš izdali svoj istoimeni prvijenac. Dobar album ih je dosta ‘digao’, došle su mnogobrojne turneje, ali sve su dosta profućkali aljkavim drugim albumom. Razbarušenost garažnog (hard) rocka s debija previše su ulickali te album nije bio (pre)više dobro prihvaćen makar su na njemu imali svoj najveći hit “Blacken My Thumb”.

Ujesen prošle godine izdali su svoj treći “Smoke & Mirrors“, na kojem se također osjeća lagana stagnacija, da ne kažem daljni pad. I dalje pokušavaju biti kul, imaju žestoke gitare s povremenim melodijama, ali ipak im nešto nedostaje. Zvuče dosta isforsirano te nemaju onaj šarm s prvijenca koji je bio podloga koja ih je mogla ponijeti visoko. Ovako, malo ljudi upće zna da su izdali ovaj album, ali možda je i tako bolje.

The Datsuns i dalje zvuče kao da su zalutali iz ’70-ih godina prošlog stoljeća kada je procvao hard rock, a najveći uzori su i dalje Led Zeppelin. Poveznica s njima je i John Paul Jones koji im je (ne)uspješno producirao “Outta Sight, Outta Mind“, pa su “Smoke & Mirrors” odlučili sami producirat.

Zvuk je previše čist, pa izgleda da su se htjeli do kraja riješiti pridjeva ‘garažni’ što je jako šteta jer je na prvom albumu to davalo dodatnu draž i zanimljivost bendu.

U većini slučajeva produkcija se čini glavni problem, a prvenstveno se to osjeti na vokalu Dolfa de Borsta jer je toliko zmiksan da je totalno neprepoznatljiv. Ne znam čemu takav potez, ali vjerojatno su mu duge turneje s mnogo alkohola oduzele dio ‘glasovnog dara’ pa mu se ovdje malo teže derati bez raznih elektronskih pomagala.

Izbor pjesme “System Overload” za najavni singl dosta govori o samom albumu. Možda nije trebala baš ona biti izabrana, ali i bilo koja druga pjesma teško bi potakla na kupovinu albuma jer pjesme su dosta ujednačene kvalitete, te ni jedna ne odskače previše niti u pozitivnom, ali niti u negativnom smislu. “System Overload” je jako strganog ritma, dosta monotonog bubnjanja, razuzdane solaže u sredini pjesme te neprepoznatljivog refrena.

Uvodna “Who Are You Stamping Your Foot For?” ima vrlo neuobičajeni sintisajzer za bend, dok je “Maximum Heartbreak” jedna od najboljih na albumu, jednostavna, brza, ali ne odveć pamtljiva za buduće naraštaje. U nekoliko trenutaka se poigravaju s gospelom što se može uočiti na “All Aboard” i završnoj “Too Little Fire“. Baš ta završna je nekako previše epohalna i totalno čudna za The Datsuns jer su njome previše pokušali oponašati svoje idole, a najviše smeta preglomazna produkcija.

Nažalost, The Datsuns više neće uloviti inspiraciju koju su pokazali na prvom albumu. Izgubljeni između starih uzora i modernog zvuka, zapeli su u jednu kolotečinu kojoj ne vidim kraja pošto su učinili iste pogreške kao i prije dvije godine s “Outta Sight, Outta Mind”. I dok su još taj album nosile neke pjesme hitoidnog karaktera, ovdje ih nema.

Jednostavno, The Datsuns su brod koji tone. Trebaju brzo pronaći neku splav da bi preživjeli jer u masovnoj produkciji brzo ćemo zaboraviti na njih, ako ih se još tko uopće i sjeća. Šteta, jer se nekad (bilo je to ‘davno’, prije čak 4 godine) naslućivalo da bi mogli biti nešto veliko, a ovako su sav početni kapital gotovo potpuno uništili.