Uspjelo testiranje pjesama u Zagrebu

Ovo ljeto novozelandski bend The Datsuns došao je na zagrebački Rokaj fest kako bi ‘ekskluzivno’ istestirao nove pjesme koje su izdane ovom zgodom. Nastup im je bio siguran i žestok, iako publika nije razlikovala nove pjesme od onih s prva tri albuma.

The Datsuns su započeli s internacionalnom karijerom u vrijeme početka ‘buma’ novomilenijskih malih bendova kada im se prvijenac dizao u nebesa.

Vrijeme je prolazilo, albumi su bivali sve slabiji, ali ostala je ta njihova jedinstvena kemija na stageu zbog čega su preživjeli ‘loše dane’. Mogu reći, na svu sreću, jer su se s “Head Stunts” vratili na pravi put.

Odmah da napomenem, “Head Stunts” nije nikakav revolucionaran album, ali ima sličnu snagu kakvu je imao njihov prvi album “The Datsuns”, pravi garažni rock/hard-rock album, s nizom odličnih pjesama i tek pokojim promašajem, za razliku od zadnja dva albuma gdje je omjer bio u drugom smjeru.

Nakon trećeg albuma “Smoke & Mirrors” došlo je do zamjene bubnjara, pa je tako umjesto originalnog člana Matta Osmenta stigao Ben Cole. Koliko je svježa krv utjecala na novi album, stvarno ne znam, ali danas bend kao da je našao novu muzu i kreće ponovno u ‘osvajanje svijeta’.

I ovog puta su se odlučili sami producirati album, što su napravili mnogo bolje nego na prošlom albumu pa vjerujem da više neće biti nekih zvjezdanih producenata u njihovoj karijeri, budući da im se zamjerila suradnja s John Paul Jones (ex-Led Zeppellin) koji je uništio “Outta Sight, Outta Mind“.

Za razliku od “Smoke & Mirrorsa” gdje je bend težio gromoglasnom stadionskom zvuku po uzoru na Led Zeppellin, “Head Stunts” ih je vratio u garažu i tek pokojem takvom izletu s ‘velikim’ zvukom. Time je bend dobio na homogenosti što se najbolje vidjelo na već spomenutom koncertu prije par mjeseci, gdje su se nove pjesme uklopile u njihov standardni repertoar s pjesmama koje traju otprilike dvije, najviše tri minute. Na takvom tragu je većina novog albuma što mu daje i dodatnu dinamiku.

Eksplozija zvana “Head Stunts” započinje s “Human Error“, pjesmom koja će zasigurno postati koncertni hit zbog žestokog isprekidanog ritma i vrlo pamtljivog refrena. U nešto preko dvije minute koliko pjesma traje, uspješno je ubačen i gitarski solo, što pokazuje koliko je pjesma nabrijana.

Slijedi ju “Hey, Paranoid People! (Whats in Your Head)“, koja malo vuče na The Hivese s neurotičnim ‘horor’ synthovima, “Your Bones“, koja bi se odlično uklopila na debi “The Datsuns” zbog svojeg prljavog garažnog zvuka, “Ready, Set, Go!” zvuči kao rani The Rolling Stonesi sa skandinavskim osjećajem za melodiju (album je sniman u Švedskoj) kakvog gaje Mando Diao, a “Yeah, Yeah, Just Another Mistake” još jedna brutalna rokačina.

“Eye of the Needle” bi se lako mogla zamijeniti s nekom pjesmom Musea, najkraća “So Long” ujedno je i najbrža, “Cruel Cruel Fate” je prava kulerska retro poslastica, “High School Hoodlums” ima clashovski ritam pomiješan s hard rock riffovima, “Cry Cry Baby” zvuči kao neka pjesma skandinavskih rockera tipa The Hellacopters, a nakon energične “Pity Pity Please” dolazi epohalna osmominutna “Somebody Better” u kojoj se ponovno ‘igraju’ stadionskim soundom na tragu Led Zeppellina samo što je sada to mnogo bolje urađeno nego na prošlom albumu.

Recenziju “Smoke & Mirrorsa” sam završio u sivim tonovima smatrajući da smo od The Datsunsa sve dobro već čuli, ali drago mi je da sam se prevario, da ima još krvi kod njih. “Head Stunts” je svakako bolji od zadnja dva albuma jer to i nije bilo pretjerano teško napraviti, ali za početnim malim remek-djelom još kaska.

Ako tražite neki novi ‘vrući bend’ garažnog (hard) rock opredjeljenja za ovu jesen, nemojte tražiti, radije uzmite već provjereni, a u tom pogledu nudim The Datsunse, sada već iskusnjare s novim albumom “Head Stunts”.