Prvo trebaš tresnuti na pod da shvatiš koliko si dobar

The Datsuns su u jednom trenutku imali šansu postati jedan od najznačajnijih bendova novog milenija. Sve oči bile su uprte u njih, a oni su napravili harakiri i uništili si karijeru koju sada pokušavaju uzdići.

Sada, s vremenskim odmakom, stvarno možemo reći da nikad nisu trebali izdati albume “Outta Sight, Outta Mind” i “Smoke & Mirrors” jer su to dva albuma koja su ih do kraja pokopala, pa današnja sjeta za debi albumom ne može previše popraviti i vrlo dobar prošli “Head Stunts”, te novi “Death Rattle Boogie“.Nema tu neke pretjerane kemije. The Datsuns su bili najavljivani kao velika stvar s Novog Zelanda koja uspješno balansira između garage rocka i hard rocka, a i danas tako zvuče, moćno i gromoglasno, taman tako da podereš membrane na zvučnicima prilikom slušanja teškovaljajuće artiljerije koju ispucavaju na solažama.Nema više tu glume i želje biti nešto što će publika obožavati, dečki su jednostavno počeli svirati za svoj gušt kao i na početku karijere i to se uvelike osjeća. Led Zeppelini su oduvijek bili jedan od glavnih uzora, pa je tako i ovdje, a ostatak utjecaja možemo pronaći u rocku ’70-ih., ali i u rocku posljednjih deset godina.

Dobra i loša stvar za The Datsunse mogla bi biti konkurencija, a tu ponajprije vidim Rival Sonse. Dok su Rival Sonsi na novom albumu malo smanjili tenziju svog izričaja, The Datsuns su pružili svoj maksimum, pa tako često zvuče kao Black Rebel Motorcycle Club koji ima želju svirati Led Zeppelin (“Bullseye“). Time su pokazali da rani hvalospjevi nisu uzaludni, samo su se trebali opustiti i početi raditi ono što najbolje znaju. A znaju dosta…

Revitalizacija garage i hard rocka često zna biti skučena u stereotipima od kojih se rijetko odstupa. The Datsuns su pronašli način kako izbjeći te šablone, pa možemo reći da su uzeli ono najbolje iz ‘starog’ i ‘novog’ rocka zapakiravši svoj proizvod u vrlo zabavan produkt kojim su spremni vratiti se na stare staze slave.

Tu za primjer možemo uzeti “Skull Full Of Bone” koja zvuči dječje razigrano. Dijelovi pjesme su mirni i ritmični, a u refrenu gitare polude dok Dolf vrišti. “Shadow Looms Large” ima klasičan stomp ritam i gotovo čistu recitaciju, a očito je da je najveći utjecaj u ovoj skladbi neprikosnoveni Jack White, dok su najbolje stvari ipak na samom početku albuma.

Najavni singl “Gods Are Bored” klasična je rokačina The Datsunsa koja poziva na zabavu, “Gold Halo” evocira na garažnu energiju koju su imali na prvijencu “The Datsuns”, dok je “Axethrower” teška balada masnih, ali vrlo sočnih riffova. Do kraja valja istaknuti psihodeličnu baladu na tragu The Doorsa “Wander The Night“, dinamitnu “Hole In Your Head” i boogie “Goodbye Ghosts“.

Mnogi bendovi nikad ne potvrde hvalospjeve dobivene za debi albume. Neki bendovi kreativno potpuno propadnu kao na primjer Kaiser Chiefsi, dok neki nakon deset godina počinju raditi što se i očekuje od njih. Takvih je malo, jako malo, pa novi album The Datsunsa možemo shvatiti kao izniman raritet jer bi se mnogi na njihovom mjestu odavno raspali. Oni se na svu sreću nisu, kada su trebali, već su mućnuli glavama i počeli ostvarivati svoj san. Šteta je jedino što je njihovih pet minuta slave prošlo, pa je sada mnogo teže dočekati ponovni hype.