Idles “Tangk”: Njihov najhrabriji album do sad

Idles su nesumnjivo postali veliki bend. Nakon proboja s albumom “Joy as an Act of Resistance”, njihova reputacija samo je rasla i rasla, pa su tako i “Ultra Mono” (2020) i “Crawler” (2021) dobili ogromnu dozu pažnje, iako su slabiji od “Joya”. Ali, iskreno, njihova snaga i nisu toliko albumi koliko perfektni nastupi uživo koji pokazuju da je rock itekako živ, te da ima ‘novih’ predstavnika koji mogu i dalje drmati svom snagom.

Oni su bend radničke klase koji se bori protiv nejednakosti i za prava imigranata, a to čine kroz niz ljubavnih pjesama koje je teško ne voljeti. OK, nije da uvijek uspiju u tome, ali ponavljam, to i nije njihov glavni forte…

Ipak, peti album je ujedno i njihov najhrabriji do sad. Dok je prvijenac “Brutalism” bila čista garažna punk-rock energija, “Joy” je bio njegova suprotnost s nizom melodičnih i hitoidnih skladbi. Na “Ultra Mono” i “Crawler” donekle su pokušavali reciklirati taj zvuk uz poneki novi element, posebno kod balada, ali dojam je ostao da su imali uspješne singlice, dok se ostatak materijala teško nosio s prva dva albuma. Danas su povukli crtu i složili jedan sasvim drugačiji album koji ponovno ima bazu u svim svojim prethodnicima. Najbitnija razlika ovaj put je da nisu reprizirali ranije pjesme, već su se jednostavno oslobodili okova koje publika i kritika očekuju od njih. Po meni, to je i najbolji potez…

Uvod u album je pomalo čudnjikav, ali to je upravo sve ovo napisano u prethodnom odlomku. Bend je odlučio raditi točno ono što mu je palo na pamet, pa ambijentalni modernizam s “Idea 01” zapravo je najlogičniji uvod u novu etapu karijere. Tu se možda najviše osjeća utjecaj jednog od producenata Nigela Godricha jer ovdje Idles zvuče nikad srodnije s Radioheadom.

“Gift Horse” klasični je koncertni ‘killer’ benda i vjerujem da će sigurno biti favorit ovogodišnjih ljetnih festivala, dok, s druge strane, “Pop Pop Pop” djeluje kao najslabija pjesma albuma, neki usporeni krautrock u kojem se jednostavno ništa ne događa, a cijelo vrijeme očekuješ neku egzekuciju.

I onda dolazimo do prvog briljantnog komada s albuma, pjesme “Roy”. Onako površno, rekli bi da je to samo još jedna ljubavna pjesma u kojoj se dvoje baš i ne razumiju najbolje… Ali, to bi bilo sasvim pogrešno, jer kako tekstualno, tako i preko glazbenih poigravanja doživljavamo tjeskobu i muku glavnog lika koji se muči kako pokazati emocije na najbolji način. Uz “Grace”, to je moj najveći favorit na albumu!

“A Gospel”, kako joj i samo ime govori, jedna je laganija pjesma koja ponovno miješa ambijentalu iz prve pjesme i atmosferu Radioheada, dok nakon tog album zaživi punim plućima i razvali do kraja. Od “Dancer” nadalje, to su moćni i energični Idlesi kakve su mnogi upamtili, odnosno, oni Idlesi koji se ne libe isporučiti hit kakve drugi bendovi ne rade.

“Dancer” i “Grace” izdane su već kao singlovi, te su dobro poznate pjesme, ali ipak bih istaknuo “Grace” kao jedan od vrhunaca njihovog stvaralaštva do sad. Pjesma je skroz lagana, bazirana na ritmičnom bubnju i monotonom basu, s pravovremenim prijelazima i ima snagu, te refren (No god, no king/I said love is the fing/No crown, no ring/I said love is the fing) s kojim lako mogu zapaliti publiku pred sobom.

“Hall & Oates” kratka je punk brijačina koja podsjeća na radove The Hivesa, “Jungle” ima posebnu pomalo neurotičnu atmosferu koja vas brzo uvuče u pjesmu, “Gratitude” ubrzo eksplodira u pjesmu koja nalikuje na Viagra Boyse, dok je posljednja “Monolith” još jedna synth balada u kojoj Joe svojim vokalom nosi čitavu pjesmu.

Sve u svemu, ovo je jedan vrlo dobar album. Naizgled ima sporo paljenje jer mnogima se vjerojatno neće svidjeti prva polovica koja je potpuno drugačija od svega što su radili, ali jednom kad album krene s hitovima, tad ne staje. Druga polovica albuma svakako jest odlična, tečna i s nizom eksplozivnih pjesama koje sjedaju na prvu.

Očekivati od Idlesa veliku revoluciju, mislim da je to besmisleno, ali ovaj album jest mini revolucija u velikom svom dijelu. Vidi se da su za “Tangk” uzeli (producentsku) ekipu s kojom se najbolje osjećaju, te je rezultat itekako vidljiv. Radioheadovski elementi su smjer kojim mogu i ne moraju krenuti s narednim albumima, ali upravo su i njihovi karakteristični ‘idlesovski’ dijelovi ‘apgrejdani’ na najbolji mogući način. Ostali su svoji, a odmakli su se od prva četiri albuma koliko su mogli.

I zato za kraj mogu ponoviti tvrdnju s početka recenzije. “Tangk” je najhrabriji Idles album do sad s nizom ljubavnih pjesama (koje ljubav gledaju na malo drugačiji način). Ukratko – Idles su jedan od najbitnijih i najboljih rock bendova današnjice (ali i ta činjenica je već stara jer su taj status postigli s albumom “Joy as an Act of Resistance”!).