Idles: Vrh današnje britanske rock scene

    657

    Idles

    Joy as an Act of Resistance

    Datum izdanja: 31.08.2018.

    Izdavač: Partisan

    Žanr: Punk, Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Colossus
    2. Never Fight A Man With A Perm
    3. I’m Scum
    4. Danny Nedelko
    5. Love Song
    6. June
    7. Samaritans
    8. Television
    9. Great
    10. Gram Rock
    11. Cry To Me
    12. Rottweiler

    Idlese sam ove godine gledao uživo na Primaveri i sve što mogu reći, oni su manijaci koji će rasti i rasti, posebno ako će i dalje imati toliko briljantno kaotične nastupe. Kod takvih bendova me uvijek strah kako će tu energiju pretočiti na album. “Brutalism” je bio i više nego dobar album, a za samo godinu i nešto smo dobili i nasljednika “Joy as an Act of Resistance“.

    Svakako je problem u meni nakon spomenutog nastupa jer ovako na albumu, sve mi djeluje odsvirano u brzini-dvije niže. To je i dalje odličan punk rock album, ali nekako sam dojma da u nešto sirovijoj varijanti bi i sam album bio briljantan kao i njihovi live nastupi. Sad ću probati izbrisati sve moje dvojbe i iskreno napisati što mislim na albumu.

    Muziku podržava

    Idlesi postoje od 2011. te nakon cijelog niza EP-a, prošle godine su se istaknuli s prvijencem “Brutalism”. Prema njihovim riječima, ispočetka nisu znali što rade, pa su malo po malo učili i postajali sve britkiji i energičniji i tako sve više skretali pažnju u svojem smjeru.

    Njihova glazba je generalno punk rock, ali to je samo osnova. U njega znaju ubaciti klasične post-punk elemente, ali isto tako i zabrijati prema hardcoreu što im daje toliko potrebnu širinu koja se fino osjeća u pjesmama. Pjesme često imaju pjevne refrene koji su zamagljeni u buci ostatka benda. Generalno, to je vrlo moderan i energičan britanski rock bend koji su uz Shame napravili najveći iskorak u zadnjih godinu dana.

    Uvodna “Colossus” je najduža pjesma albuma (preko pet i pol minuta) i tu se jasno vidi koliko je bend sposoban ispremiješati različitih ideja u jednu pjesmu. Pjesma počinje lagano i mračno, a kako odmiče, tako dobivamo sve veću buku i zavijanje vokala kao da ga naganja čopor bijesnih vukova. I pjesma u jednom trenutku stane… I tad u drugom dijelu pjesme dobivamo klasične Idlese u punk maniri koji razvale.

    S tom prvom pjesmom bend ponovno uvodi slušatelja u svoje ralje i ne pušta ih iz njih. Već sa sljedećom “Never Fight a Man with a Perm” otkrivaju da će i dalje punk rock biti njihov glavni nositelj ideja, a kako album odmiče, te ideje se fino razvijaju, pa tako u “I’m Scum” jasno vidimo kako se doživljavaju, dok u melodičnoj (i refrenski jako zaigranoj) “Danny Nedelko” jasno pokazaju da su za promigrantsku politiku, a stihovi poput “Fear leads to panic, panic leads to pain, Pain leads to anger, anger leads to hate” toliko pokazuju koliko današnji svijet živi u bezveznom zatvorenom krugu zbog kojeg nam nema spasa.

    Središnjica albuma nastavlja masakrirati s nizom odličnih i eksplozivnih pjesama te se tu ujedno nalazi i dreamy balada “June” koja bend pokazuje u sasvim drugom okruženju, rekao bih totalno netipičnom za Idlese.

    I kad misliš da si sve čuo, nailazi pjesma “GREAT” u kojoj se očitava sve ono što zapravo jesu Idlesi. Oni su zajebani momci koji se dobro zafrkavaju s onim što rade i jednostavno zvuče kao da ne mogu promašiti. Ova pjesma je objavljena kao singl dva tjedna prije albuma i mogla bi ostati upamćena kao najbolja pjesma albuma, ako se fanove pita, posebno jer ima idealan, a zapravo vrlo minimalistički refren, slovkanje riječi iz naslova.

    Ne znam jesu li Idlesi mogli nastati negdje drugdje nego u Britaniji jer kroz stihove jasno se bore protiv tradicionalnih stvari koje otočani vole. Otvorenog uma i spremni za nove i drugačije stvari, Idlesi sve jasnije koračaju prema najboljoj novoj stvari koja je nastala na Otoku posljednjih godina. Ako nastave ovakvim tempom, odličnim albumima i još luđim nastupima, jasno je da će mnogi uskoro shvatiti da Idlesi nisu samo nada britanske rock glazbe, već njen temelj za naredne godine.

    I sad da spojim svoju dilemu i sam album. Da, na albumu se ne osjeti sva ludost benda koju se doživi na live nastupu, i istina jest da je sve odsvirano u brzini dvije niže, ali “Joy as an Act of Resistance”, baš kao i njegov prethodnik “Brutalism” pokazuju da dobar dio energije mogu prenijeti i u studio te da ta razlika jednostavno pokazuje da su trenutno top bend što se tiče koncerata.

    Nema sumnje, Idlesi su vrh, Idlesi su položili ispit u oba smjera, live rasturaju, a studijski odlično barataju svim različitim trikovima kojima zaokupe slušatelja u neprestanom slušanju albuma. “Joy as an Act of Resistance” je energetska bomba, cjelovit i ubitačan, a uz to ima i singlove koji će sigurno zaokupiti tek prosječnog slušatelja.

    Ako se mene pita, najbolji strani bend u 2018. su Idlesi, u istom rangu kako su Gizzard bili u prošloj…

    21 Shares
    Muziku podržava