Idles: Vrh današnje britanske rock scene

Idlese sam ove godine gledao uživo na Primaveri i sve što mogu reći, oni su manijaci koji će rasti i rasti, posebno ako će i dalje imati toliko briljantno kaotične nastupe. Kod takvih bendova me uvijek strah kako će tu energiju pretočiti na album. “Brutalism” je bio i više nego dobar album, a za samo godinu i nešto smo dobili i nasljednika “Joy as an Act of Resistance“.

Svakako je problem u meni nakon spomenutog nastupa jer ovako na albumu, sve mi djeluje odsvirano u brzini-dvije niže. To je i dalje odličan punk rock album, ali nekako sam dojma da u nešto sirovijoj varijanti bi i sam album bio briljantan kao i njihovi live nastupi. Sad ću probati izbrisati sve moje dvojbe i iskreno napisati što mislim na albumu.

Idlesi postoje od 2011. te nakon cijelog niza EP-a, prošle godine su se istaknuli s prvijencem “Brutalism”. Prema njihovim riječima, ispočetka nisu znali što rade, pa su malo po malo učili i postajali sve britkiji i energičniji i tako sve više skretali pažnju u svojem smjeru.

Njihova glazba je generalno punk rock, ali to je samo osnova. U njega znaju ubaciti klasične post-punk elemente, ali isto tako i zabrijati prema hardcoreu što im daje toliko potrebnu širinu koja se fino osjeća u pjesmama. Pjesme često imaju pjevne refrene koji su zamagljeni u buci ostatka benda. Generalno, to je vrlo moderan i energičan britanski rock bend koji su uz Shame napravili najveći iskorak u zadnjih godinu dana.

Uvodna “Colossus” je najduža pjesma albuma (preko pet i pol minuta) i tu se jasno vidi koliko je bend sposoban ispremiješati različitih ideja u jednu pjesmu. Pjesma počinje lagano i mračno, a kako odmiče, tako dobivamo sve veću buku i zavijanje vokala kao da ga naganja čopor bijesnih vukova. I pjesma u jednom trenutku stane… I tad u drugom dijelu pjesme dobivamo klasične Idlese u punk maniri koji razvale.

S tom prvom pjesmom bend ponovno uvodi slušatelja u svoje ralje i ne pušta ih iz njih. Već sa sljedećom “Never Fight a Man with a Perm” otkrivaju da će i dalje punk rock biti njihov glavni nositelj ideja, a kako album odmiče, te ideje se fino razvijaju, pa tako u “I’m Scum” jasno vidimo kako se doživljavaju, dok u melodičnoj (i refrenski jako zaigranoj) “Danny Nedelko” jasno pokazaju da su za promigrantsku politiku, a stihovi poput “Fear leads to panic, panic leads to pain, Pain leads to anger, anger leads to hate” toliko pokazuju koliko današnji svijet živi u bezveznom zatvorenom krugu zbog kojeg nam nema spasa.

Središnjica albuma nastavlja masakrirati s nizom odličnih i eksplozivnih pjesama te se tu ujedno nalazi i dreamy balada “June” koja bend pokazuje u sasvim drugom okruženju, rekao bih totalno netipičnom za Idlese.

I kad misliš da si sve čuo, nailazi pjesma “GREAT” u kojoj se očitava sve ono što zapravo jesu Idlesi. Oni su zajebani momci koji se dobro zafrkavaju s onim što rade i jednostavno zvuče kao da ne mogu promašiti. Ova pjesma je objavljena kao singl dva tjedna prije albuma i mogla bi ostati upamćena kao najbolja pjesma albuma, ako se fanove pita, posebno jer ima idealan, a zapravo vrlo minimalistički refren, slovkanje riječi iz naslova.

Ne znam jesu li Idlesi mogli nastati negdje drugdje nego u Britaniji jer kroz stihove jasno se bore protiv tradicionalnih stvari koje otočani vole. Otvorenog uma i spremni za nove i drugačije stvari, Idlesi sve jasnije koračaju prema najboljoj novoj stvari koja je nastala na Otoku posljednjih godina. Ako nastave ovakvim tempom, odličnim albumima i još luđim nastupima, jasno je da će mnogi uskoro shvatiti da Idlesi nisu samo nada britanske rock glazbe, već njen temelj za naredne godine.

I sad da spojim svoju dilemu i sam album. Da, na albumu se ne osjeti sva ludost benda koju se doživi na live nastupu, i istina jest da je sve odsvirano u brzini dvije niže, ali “Joy as an Act of Resistance”, baš kao i njegov prethodnik “Brutalism” pokazuju da dobar dio energije mogu prenijeti i u studio te da ta razlika jednostavno pokazuje da su trenutno top bend što se tiče koncerata.

Nema sumnje, Idlesi su vrh, Idlesi su položili ispit u oba smjera, live rasturaju, a studijski odlično barataju svim različitim trikovima kojima zaokupe slušatelja u neprestanom slušanju albuma. “Joy as an Act of Resistance” je energetska bomba, cjelovit i ubitačan, a uz to ima i singlove koji će sigurno zaokupiti tek prosječnog slušatelja.

Ako se mene pita, najbolji strani bend u 2018. su Idlesi, u istom rangu kako su Gizzard bili u prošloj…