Idles – Kad Idlesi žele zvučati kao Idlesi

Da se razumijemo, za Idlese (uz Gizzarde naravno) smatram da su nešto najbolje što se dogodilo rock glazbi zadnjih nekoliko godina. Oba benda, svaki na svoj način, revitalizirala su pomalo učmalu rock scenu, a nastupi su im nešto što se mora doživjeti što je prije moguće, ako niste do sad. Idles sam uspio uloviti već tri put i to je čista pozitivna energija koja vas obuzme tijekom cijelog nastupa. Čista genijalnost…

Idemo dalje… Njihov drugi “Joy as an Act of Resistance” izdan prije dvije godine bio je drugi album u mojem odabiru dekadnih albuma, jer je to baš album po mojem šmeku, od početka do kraja. Nakon prodornog (i ‘uvjetno rečeno’) nešto težeg debi albuma “Brutalism“, na “Joyu” su uspjeli spojiti taj svoj radnički mentalitet željan jednakosti po svim linijama s nekim (nazovimo to opet ‘uvjetno rečeno’) ‘mekšim’ i komercijalnim punk rock zvukom, pa su mnoge pjesme postale hitovi i koncertni instant klasici (jednostavno, treba doživjeti “Danny Nedelko” uživo da znate o čemu pričam), a samim time Idles su jedna od najviše ‘vrućih’ roba na sceni.

Eto, sad smo došli do trećeg albuma koji je očito svojevrsna prekretnica za bend. Do “Joya” možda nisu bili toliko isfurani bend o kojem svi pričaju, pa su imali lakši posao, ali sad kada su mega popularni, svaki njihov korak se gleda s velikim isčekivanjima. Upravo zato mislim da novi album “Ultra Mono” kaska za svojim prethodnicima, ali realno gledajući, napravili su dodatni iskorak, nešto slično što su napravili i Fontaines D.C. pred koji mjesec. Jednostavno, napravili su mirniji i staloženiji album, prepun mraka i (pre)jednostavnih refrena koji bi se trebali lako pamtiti (ako se dereš jednu riječ u nedogled, naravno da ćeš ju zapamtiti).

Repetativnost je glavni forte ovog albuma, kako u glazbenom dijelu, tako i lirički. To je, po meni, glavni problem izdanja. Uspoređujući ga s prethodnikom koji je imao brutalno teške i moćne pjesme poput “Colossus”, pa sve do hitoidnih “Danny Nedelko” ili “G.R.E.A.T.”, ovaj je mnogo ujednačeniji, s tek nekoliko pjesama koje nijansu iskaču iz tračnica. Sve je mnogo zaokruženije, zatvorenije, pa samim time i manje privlačno, iako i u ovakvom izdanju Idlesi pokazuju koliko su moćan bend.

Njihova angažiranost i borba za neki drugačiji i normalniji svijet očito nikad neće stati, pa tako uopće ne treba čuditi da album započinje žestokom pjesmom koja jednostavno priča ‘This means war! Anti-war! WAR!’. Do nje od ranije poznata “Grounds” koja je jedna od tih sporovozećih koje gaze sve pred sobom, a ima i zaigranu gitaru koja piči taj zarazni zvuk u nedogled.

“Mr. Motivator” je još jedna pjesma koja od ranije ima spot i ona mi se nekako čini da je napravljena šablonski jer su takvih melodijskih linija posložili u nekim ranijim pjesmama. Ipak, upravo ta energija pjesme jest nešto što će postati live favorit mnogima, a mantra ‘You can do it‘ bi trebala natjerati mnoge da se pokrenu (u bilo kojem smislu).

I kad si mislimo da je bend ponovno pogodio albumčinu ili barem album koji bi mogao biti blizu svojih prethodnika, dolazimo do dijela albuma koji je sasvim (da budem pristojan) prosječan za dosadašnje radove benda. Ok, i prije smo znali da je Joe anksiozan, ali milijun put ponoviti to u jednoj pjesmi je ipak suvišno, dok “Kill Them with Kindness” jest jednostavno dosadna pjesma u kojoj se malo toga događa što bi ikoga moglo uzbuditi.

“Model Village” je imala potencijal da postane hitčina, ali neprestano ponavljanje riječi ‘village’, koja je doslovno svaka druga riječ u pjesmi, naprosto je uništilo pjesmu, jer ona ubrzo postaje zamorna za slušanje. I nakon nje sam lagano počeo gubiti fokus tijekom preslušavanja… Nakon novog preslušavanja, dogodila mi se ista stvar… Tad sam shvatio da je zapravo drugi dio albuma uvelike rađen na autopilotu, da je poanta bila zvučati kao Idles i to su maksimalno pokušali izvući. Pa sad, tko voli, nek’ izvoli, ali ja sam ipak očekivao više, mnogo više od ‘klasičnog bendovskog zvuka’.

Ipak, sam kraj albuma je opet odmak od klasičnih Idlesa i tu ponovno pokazuju da još uvijek mogu gurati dalje u istraživanju svog zvuka. “A Hymn” je skroz minimalistička melankolična balada o traženju ljubavi i nesigurnosti, dok je posljednja “Danke” zapravo pjesma koja nema refrena, već cijeli niz parola ubačenih u glazbenu tutnjavinu. I upravo je to razlog zašto su Idles i dalje Idles – jednostavno s lakoćom spajaju naizgled nespojive stvari i dalje otkrivaju nove trikove s kojima mogu iznenaditi slušatelje.

Možda je grubo reći da je ovo njihov najslabiji album do sada, ali gledajući unatrag, jasno je da su nas Idles razmazili (ok, barem su mene), pa tražimo više. Prva polovica je vrlo dobra, pa potom slijedi potop zbog neinventivnosti i želje za novim motivima, dok je sam kraj briljatan. Sve u svemu, kad podvučemo crtu, mislim da možemo biti zadovoljni s onime što bend pruža, jer to je i dalje punokrvni rock baziran na punk zvuku s vrlo angažiranim stihovima kojima je ovdje djelomično promijenjena uloga u odnosu na na prethodnike.

Ali ponavljam… Zaboravite njihove albume, mogu vam se svidjeti ili ne, najveća snaga Idlesa su live nastupi i tu su trenutno u samom vrhu. Nakon njihovog koncerta, mnoge stvari ćete gledati drugim očima, a vjerojatno će vam i ove pjesme postati bolje.