Idles
Crawler
Datum izdanja: 12.11.2021.
Izdavač: Partisan Records
Žanr: Rock
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Idles “Crawler”. Nakon ‘brutalnog’ prvijenca i fenomenalnog “Joy as an Act of Resistance” koji ih je lansirao u sam vrh novih rock mesija, činilo se da su Idles postali bend koji ne može promašiti. Djelovali su razigrano, znalački su miješali žestoki zvuk i melodične refrene i time stvorili niz predivnih pjesama koje uživo publiku potiču na čisto ludilo. Koliko god ti albumi bili dobri i moćni, prava energija benda osjeća se na njihovim koncertima uživo gdje sve dobije jednu sasvim novu dimenziju.
Nekako mi se čini da za taj streloviti uspjeh nisu bili kreativno spremni jer prošlogodišnji “Ultra Mono”, te posebno ovaj album pokazuju sve mane benda, čak više nego što bi trebalo. Ako im je dobitna kombinacija bila ‘žestoki zvuk i melodični refreni’, moram priznati da mi je teško shvatljivo ovo usporavanje većine pjesama i izbjegavanje refrena kad god to mogu.
Kada pogledamo tekstove, “Crawler” je ponovno osobni Joeov album. Upravo taj naslov puno toga otkriva što se na albumu može ‘čitati’, pa taj dio uopće nije upitan, niti problematičan. Veći problem jest da su stihovi posloženi tako da se postiže dojam uzvikivanja parola, i tako iz stiha u stih bez dijelova koji bi činili suvisli refren. Istina, bilo je toga i na prva dva albuma, ali sada je takva shema pjesama dominantna.
U tome se njihov bijes prelijeva u kaotični svijet u kojem je buka glavna nit vodilja, kako vokalno, tako i glazbeno, a zatim se sve jednostavno stapa u šum, pa je teško pronaći nešto što bi se moglo istaknuti. Za to je najbolji primjer pjesma “Meds” koja jednostavno briljira takva kakva jest – tu su sve mane pretvorili u vrline i dobili vjerojatno jedan od budućih singlova. Da ponovimo (iako je forma pjesama vrlo slična na većini albuma), Joe tu urliče parole, refrenske dijelove (vjerojatno) glume gitare, a finale pjesme se djelomično uzdigne. No problem je u tome što se ta pjesma nalazi pred kraj albuma i do tad je već ‘potrošeno’ mnogo (čitaj previše) kredita.
U ovom dijelu je vrijeme da se dotaknem i dosadašnjih singlova koji su, istini za volju, i najjači elementi ovog izdanja. “The Beachland Ballroom” možda je i njihova najjača bolna laganica do sad, iskrena i pamtljiva, baš moćna stvar koja je ukazivala da će Idles na ovom albumu ponovno skrenuti s utabanog pravca na prva dva albuma, ali i naznaka da su dodatno ispravili i obogatili elemente kojima je i “Ultra Mono” obilovao. To je pravi blues i nema se tu ništa više za dodati.
S druge strane, “Car Crash” pjesma je koja je posudila ideju od ranih repera (prvi mi na pamet padaju Run DMC i Beastie Boys), odnosno Joe pjeva parole na rock podlogu, a bend mu odgovara bukom, i tako dalje naizmjenično. Ako bih tim pjesmama trebao još nešto dodati, onda je to svakako i uvodna “MTT 420 RR” koja je drugačija, ogoljena verzija Idlesa, nešto kao da im suflira Warren Ellis (koji je tako ogolio Nick Cave and the Bad Seeds zadnjih desetak godina).
U konačnici, iako album ima svojih mana, Idles i dalje pokazuju da su jedni od najboljih, što se rocka tiče. Jednostavno, mogu ja očekivati melodije i refrene, ali oni se baziraju na nečemu drugačijem što nužno ne mora biti loše, iako jest lošije, ako direktno usporedimo s prva dva albuma. Ukratko, da je “Crawler” malo kraći (14 ovakvih pjesama ipak je zericu previše), te da ima koji refren više, ovo bi bila bomba od albuma. “Crawler” to ipak nema.