Holden Caulfield je propjevao

Willy Mason je valjda 378-i mladi kantautor kojeg su glazbeni mediji počastili nadimkom ‘novi Dylan’. I opet potrčali pred rudo. Ne zato što Willy nema potencijala da postane Robert Zimmerman, Jr. kad naraste (tek mu je 20) nego zato što mi se čini da mu nije ni namjera postati glasom generacije nultih godina. Dečko je dobio priliku snimiti album pa je atmosferu kauča na kojem je dotad svirao prijateljima prebacio u studio, odsvirao manje više sve instrumente (uz mjestimičnu pomoć mlađeg brata i pokojeg frenda), svojim dubokim, ozbiljnim glasom otpjevao vlastite stihove i preselio se iz kafića u kojima je nastupao na rodnom Martha’s Wineyardu na veće pozornice otvarajući koncerte bendovima poput The Dead ili Death Cab For Cutie.

Sad svira od grada do grada, promatra svijet niti više dječačkim niti još muškim očima i marljivo bilježi svoje impresije. I ako napiše još pokoji predivno naivan i šarmantan stih poput: “You shouldn’t read Dostoevsky at your age/’cause that and nicotine will make you pale” (“Still A Fly“), cijela priča oko prvog albuma se u potpunosti isplatila.

“Where Humans Eat” je lirski naivan (u naljepšem smislu te riječi) i nepretenciozan miks lo-fi bluesa i folka. Ovaj album ne ulazi u uho na prvu loptu, no ako mu date dovoljno vremena da se opusti u vašem CD-playeru neće biti stvari na njemu koja će vas ostaviti ravnodušnim. A dva su razloga da je tome tako: Masonov talent za skladanje pamtljive melodije (ma kako instrumenti na albumu zvučali diskretno i nenametljivo) i zaigran način kojim spaja riječi u stihove.

S obzirom na godine, teme kojima se bavi ovaj mladac su predvidljive: frustracije koje idu u paketu s odrastanjem, kontinuirana potreba za promjenom i istraživanjem nepoznatih teritorija te nezadovoljstvo svijetom koji ga okružuje. Mason je najčešće beskrajno naivan (“Hard Hand To Hold“), no ponekad zna zajedljivo ugristi (“Our Town“) ili pak podsjetiti na Holden Caulfielda (“Oxygen”).

“Oxygen“, posve jednostavna protestna pjesma koja uspijeva biti himnom, a da nije nimalo himnična te beskrajno naivna, a da ne zvuči glupo, ujedno je i prva među jednakim stvarima na albumu. Uz nju spomenimo još predivnu naslovnu baladu ili bizarnu “Letter #1“, prigušenu ispaljotku na tragu Tom Waitsa.

Umjesto da ga se plaši nerazumnim nadimcima, Willy Masonu bi trebalo omogućiti da vodi svoj audio-dnevnik odrastanja. Dati mu da svakih godinu-dvije snimi novi album i promatrati ga kako će sazrijevati i na koji način mijenjati svoj diskurs i glazbeni izričaj. Možda se okladiti hoće li naivna crta koja se proteže kroz njegove stihove uopće preživjeti do sljedeće ploče. A u međuvremenu, ako mu već moramo prilijepiti neki nickname, neka onda to bude ‘lovac u žitu‘. Tu su negdje njih dvojica – i po godinama i po pogledu na svijet. Bar zasad.