Genetski modificiran metal

Kao što je, vjerujem, svima poznato, japanski je teritorij iznimno plodan za mnoge svjetske metal bendove. Naravno da je popularnost stranih izvođača neposredan povod da se zaljubljenici metal glazbe u Japanu okušaju i kao muzičari, a ne samo konzumenti.

Da više ne okolišam, vjerujem da vam je jasno da se u ovom slučaju radi o još jednom imenu na sceni koje dolazi iz Japana što, objektivno i nije velika novost prisjetimo li se bendova Sigh, Double Dealer ili Shadow, s kojime ipak LE ima najviše poveznica.

S time da je Lost Eden je ipak nešto novije, manje poznato ime, a ovo im je debitantski album. Inače, da i to spomenem, bend je osnovan 2000. i od tada se promovira kroz nekoliko kompilacijskih izdanja, odnosno “Surplus Supression”(2002.), “Metal Ostentation vol. 6” (2003.), “Extreme Genaration” (2005.) i “Earthquake A.G.M” (2005.). A nagrada za višegodišnji trud stigla je početkom 2006., kada potpisuju za Candlelight Records i u japanskom studiju Splash započinju sa snimanjem ovog ovdje albuma.

Na kojem se nalazi deset pjesama među kojima su i dva kratka, zanimljiva instrumentala, različitija od koncepcije albuma. Intro “Seed” je visoko atmosferski naslov protkan elektro efektima i pianom, dok je “Sandglass” akustično – gitaristički rad, idejno nalik na In Flamesov “Acoustic Medley”.

A upravo In Flamesovih elemenata ima ovaj album, i to najviše u instrumentalnim izvedbama, no, ipak bi ga se najviše moglo povezati sa Triviumom. Dakle, jedan, u ovom slučaju, dosta dobar miks švedskog melodic death metala i američkog modernog heavy thrasha, u kojem dominiraju vokalne growl/screm/clean modulacije, te izuzetno jake, gromovite gitare, ali i uobičajene ritmičke izmjene.

Iako u generalnom prosjeku jako žestok, ovaj materijal sadrži i neke melodičnije, tečnije, umirujuće dijelove. Također, produkcija je napravljena dosta kaotično i u potpunosti se asimilirala sa stilom i načinom na koji su komponirane pjesme.

Među kojima su “Squeeze“, “Equation 999” i “Black Report” neke od, barem meni boljih, a ljubitelji gore navedenih bendova, možda još i Byzantinea i Soilworka, sami će najbolje znati pronaći ono što će ih na ovom albumu dovesti do muzičke ekstaze.

Stoga, kome ne smetaju genetski modificirana izdanja, vjerujem da uz Lost Eden mogu provesti dosta zanimljivih trideset i pet minuta, jer mislim da su u mnogim elementima nadmašili svoje zemljake koji su se već ranije okušali u ovom pravcu.