Ex gitarist Blura se i dalje potvrđuje kao izniman glazbenik

Graham Coxon, slavni je gitarist još slavnijih Blur, jednog od najboljih i najutjecajnijih engleskih sastava zadnjih petnaestak godina. O Blur se vjerojatno sve zna, također i o njihovom svojevremenom suparništvu s Oasis, i vječitoj dilemi tko je zaslužniji da se s pravom nazove perjanicom britpopa. Blur će vjerojatno većini pravih fanova ostati zauvijek neprežaljen, no vrijeme ide dalje, njegovi nekadašnji članovi i dan danas sviraju i snimaju, te ponovno kao u najboljim zajedničkim danima, oko sebe okupljaju velike krugove obožavatelja.

I dok s jedne strane Damon Albarn osvaja ljestvice sa svojim Gorillaz, Graham Coxon koji je krenuo svojim putem, nije toliko eksponiran u medijima, te pomalo u sjeni objavljuje svoje samostalne albume. Istinu za volju, Coxon je prvi svoj rad izdao još tamo 1998. godine, kada mu je matični bend Blur bio u naponu snage.

Coxon je njegovao svoju solo karijeru od prvoga dana pridavajući joj puno pažnje i ljubavi. Služila mu je kao filter kroz koji je izražavao glazbu koju je zapravo najviše volio, glazbu na koju je utjecala američka indie rock scena (Sonic Youth, Pixies, Pavement). Naravno da se njegova glazba bitno razlikovalo od one Blura, pa se vremenom i osobno i kreativno udaljio od ostatka benda.

Coxon definitivno napušta Blur za vrijeme snimanja njihovog posljednjeg rada “Think Tank” 2002. godine. Kao da je to jedva dočekao, jer je konačno u miru mogao svu koncentraciju usmjeriti svojim djelima.

“Love Travels At Illegal Speeds” je evo već njegov šesti po redu samostalni rad. Bitnih stilskih promjena u odnosu na bivše uratke nema. Od početka samostalnog dijela karijere, Coxon se orijentira na indie pop, underground i lo-fi, pa tako iznimka nije ni ovo novo ostvarenje.

Album sadrži trinaest pjesama podjednakih vrijednosti i kvaliteta. Ovo je zbilja vrlo dobar album, odmah pri vrhu njegovih dosadašnjih objavljenih uradaka. Mislim da će uvodna “Standing On My Own Again” biti kadra pokazati svu ljepotu, kvalitetu i energiju kojom Coxon raspolaže. Osobno, najbolja je to stvar, sposobna da se na nju vrlo brzo svatko ‘navuče’.

Ali isto tako i nije jedina koja je zaslužila da se spomene ovom prilikom. Laganicu “Just A State Of Mind“, “I Can’t Look At Your Skin“, “Tell It Like It Is“, “Flights To The Sea (Lovely Rain)” ili “Gimme Some Love“, koja izgleda kao da je nastala u radionici The Sex Pistolsa, mogli bi također prozvati favoritima.

“Love Travels At Illegal Speeds”, kao i uostalom i svi Coxonovi radovi prije, ne mogu se u komercijalnom smislu ni izbliza mjeriti s radovima Blura, ali koga to uopće briga. Coxonovi radovi su jedno od uobičajnih štiva ljubiteljima indie i underground scene, a ta sudbina neće zaobići niti ovaj novi uradak.

Dozvolite mi na kraju i jednu usporedbu – Coxon i njegov “Love Travels At Illegal Speeds”, na trenutke podsjeća na Johna Frusciantea, odnosno njegove solo radove.