Nada u bolje dane

Nakon predugih osam godina i nakon pomicanja izlaska albuma najavljenog za rujan, Jane’s Addiction su u listopadu napokon objavili svoj četvrti studijski album “The Great Escape Artist“.

Jane’s Addiction bend je koji toliko često radi izmjene u svom sastavu, da hvatanje konaca u tom segmentu njihova djelovanja predstavlja jednu pravu malu impresivnu slagalicu, no okosnica benda cijelo vrijeme ostaju i jesu nestašni alter-rockeri Perry Farrell, Dave Navarro i Stephen Perkins. Istima se u službi basista ovaj put pridružio Dave Sitek (TV On The Radio) koji je zamijenio prijašnjeg, i to ni manje ni više nego Duffa McKagana (Guns N’Roses), a producentske čari bacio je Rich Costey (Muse, Franz Ferdinand, Interpol).Dakle, album su stvarala imena, velika imena, ali albumu je zvuk jednoličan, bez obzira na vrstu pjesme, lagana, žestoka, zvuk kao da ostaje stajati na istom mjestu cijelo vrijeme, a usprkos činjenici postojanja singla “Irresistible Force (Met the Immovable Object)“, album zapravo nema izraziti singl.

Pjesme “Underground” i “End to the Lies” koje otvaraju album nude dobru gitaru i njihov moćan riff i Farellov glas nude onu maglovitu težinu kakvu trebaju imati art-rockerske vokalne interpretacije, ali sve je to, već na samom početku, tako daleko od onoga na što su nas naučili.

Tako daleko od onog što smo dobivali na albumima “Nothing’s Shocking” i “Ritual de lo Habitual” zbog čije im veličine dopuštamo ovakvo pravo lijeno rockersko ponašanje i izlaženje albuma tek svako desetljeće. No, uzmemo li u obzir i Farellovo otvoreno priznanje da on ne želi živjeti svoju prošlost, bez obzira koliko ona dobra bila jer svoju budućnost voli više, aludirajući tu na stare fanove i najavljujući promjene koje ovaj album donosi u smislu kombinacije starog i novog, situacija se ništa ne poboljšava s daljnjim slušanjem albuma.

Štoviše daljnjim slušanjem samo se povećava osjećaj promašaja njihovog najavljenog pokušaja stvaranja nečeg što se danas obilježava kao stadionska i popularna glazba, kao u pjesmama “Irresistable Force (Met The Immovable Object)”, “I’ll Hit You Back“, “Twisted Tales” i “Splash a Little Water on It“. Dok se pokušaj da se ulove natruhe onog njihovog toliko voljenog starog zvuka koji vuče na punk smanjuje, izuzev možda u posljednjoj pjesmi “Words Right Out Of My Mouth“, ali i tu klimavo.

Neka cjelovitost i možda najveća mogućnost za trajnost pojavljuje se u pjesmi “Broken People“, lijepoj laganoj pjesmi s ubrzanim krajem idealnim za zanošenje, pjesmi koja osim što po defaultu iskače jer je lijepa i lagana na albumu koji to većinom i nije, iskače i jer joj treba opetovano slušanje da bi se razotkrila u potpunosti, druge nikako da dođu na taj red.

Dobiti neki drugi dojam, osim onog da su stari znalci sada dobili mogućnost igrati se s malo moćnijom elektronikom i naravno pretjerali s igranjem, vrlo je teško. Takva odluka vrlo je vjerojatno bar malo razočarala stare fanove, a ne obećava stvaranje neke poveće mase novih fanova, jer neki dosta mlađi klinci puno se bolje igraju takve glazbe.

No uz sve te nedostatke ovaj album, za razliku od prethodnika, albuma “Strays“, zaista daje neku ludu nadu, ma koliko ona mala bila, u bolje dane Jane’s Addiction.

Tekst: Maja Biloglav