Dečki uspješno trče počasni krug

Skupa novi materijal nisu snimali bar 20 godina. Od tada pa nadalje, članovi grupe The Beach Boys više se viđaju po sudovima, nego u studiju. Posljednji album “Stars and Stripes Vol.1” neslavno je propao.

Nekoliko albuma prije njega debelim su razlozima ignorirani, a posljednja velika pjesma objavljena je 1985. i zove se “Where I Belong”, čiji je autor Carl Wilson u međuvremenu preminuo od raka. Dotični je gospodin držao grupu na okupu (ako već ne kao studijski relevantnu, onda barem kao koncertnu atrakciju), tako da se uskoro nakon njegove smrti 1998. godine grupa podijelila na frakcije. Glavni autor, Brian Wilson, iz grupe je otišao još krajem osamdesetih. Još jedan bitan autor, Dennis Wilson, preminuo je 1983. od posljedica svega.

A onda, u godini kada obilježavaju 50 godina formiranja, ‘samo tako’ iscurila je vijest da se svi preživjeli članovi bez Rickya Fataara i Blondiea Chaplina ponovo okupljaju, da će organizirati turneju, a i da se sprema novi dugosvirajući studijski uradak. Za sada se još nije pojavila nikakva sudska tužba, što će reći da harmonije među članovima ipak ima.U to se mogu uvjeriti svi koji preslušaju njihov novi album “That’s Why God Made the Radio”. Za grupu koja je podarila neke od najgroznijih albuma koje neka legendarna grupa može podariti i neke od najboljih albuma svih vremena, “That’s Why God Made the Radio” album je koji se ubraja u zlatnu sredinu: rutiniran, povremeno i s nekim već prije upotrijebljenim obrascima, odsviran i otpjevan s guštom i taj gušt je ono što će slušatelja najviše poticati da mu se vraća.“That’s Why God Made the Radio” najviše ‘baca’ na solo ploče Briana Wilsona iz 1998. “Imagination” (mnoge pjesme supotpisuje koautor albuma “Imagination” Joe Thomas) i “That Lucky Old Sun” iz 2008.,, koristeći svojevremeno rješenja koja su uspješno prezentirana na tim albumima. Također, dobar dio Wilsonovog pratećeg benda obavlja instrumentalne zadatke, a mogu se čuti i fraze poput “Good Vibrations” ili legendarno zvonce bicikla koje je krasilo “Pet Sounds”. No, ‘posuđivanje’ od sebe i dalje je ‘posuđivanje’ – ono je s jedne strane legitimno, no s druge strane otkriva ziheraštvo.

Boysi su dali inspiriran i sadržajan glanc Wilsonovim melodijama, a ponovo snimljena “Do It Again” koja se pojavljuje samo na japanskom izdanju najbolje opisuje njihov modus operandi: ‘popevke su slagali i rožice brali i svu svoju mladost plaži su dali’. Glasovi im nisu tako kristalni kao u najboljim danima, no imaju dobrohotnost, žar i emociju – nešto što sam često zamjerao Wilsonovim solo-pločama.

Najbolji dijelovi albuma su početak i kraj: simpatična minijaturna “Think About The Days” prešaltat će slušatelja bar 45 godina unatrag i pripremiti teren za solidan retro-singl. “Isn’t It Time” šarmira svojim glasovima, dok je “The Private Life of Bill and Sue” prvi izrazito neinspirirani broj.

Završni trio pjesama “From There To Back Again“, “Pacific Coast Highway” i “Summer’s Gone” više je nego dojmljiv, poneka klavirska fraza podsjetit će na Eltona Johna (inače njihovog velikog fana), a kao koautor posljednje pjesme pojavljuje se Bon Jovi. Po ugođaju ta trilogija nije mnogo različita od “Midnight’s Another Day” i “Southern California”, no uvjerljivo zaključuje album.

Je li to zadnja ploča The Beach Boysa? Teško je reći, ali ako jest, ovo je sasvim dobar način da se zaključi diskografska karijera benda koji je prešao i probao baš sve.