Dugogodišnji rad konačno i na službenom CD-u

Bend A zar je to važno postoji već duže od desetljeća, a većinu tog vremena su potrošili na završavanje svog prvijenca koji je nedavno konačno uspio doći na police CD-shopova pod nazivom “O čemu sanja Adam Zemsta iz Triera“.

Okosnicu benda čine braća Edin i Dino Osmanagić, a uz njih postavu zatvaraju Marina Sumajstorčić i Kristijan Koščica. Koliko se može isčitati s albuma, baš je ta ‘bratska ljubav’ i jedan od glavnih krivaca za toliko čekanje s debijem jer se nikako nisu mogli dogovoriti oko aranžmana pjesama, što je uvelike produžilo vrijeme samog stvaranja.

Inače, bend jako podsjeća na rane Pipse, ponajviše u kombiniranju pop-rock melodija s elektronskim dodacima i u sličnosti interpretacije na elektrofunk podloge, a ponajviše bi se mogle naći usporedbe s pjesmama “Mala fufica” i u još većoj mjeri s “Krumpira”. Osim njih, uviđa se još niz utjecaja, gotovo svaka pjesma ima svojeg, pa ću kasnije po pjesmama preciznije odrediti.

Album je baš iz tog razloga podosta šarolik, po mojem mišljenju i previše, jer se iz pjesme u pjesmu u potpunosti šara po žanrovima, tako se iz klasičnog uvodnog pop-rock komada “Bernard” prebacuje u elektro-funk na “Kurton (ili gumica)“, potom je do njih balada “Šljaker“, da bi se niz nastavio s “Luzer“, koja ima metalne efekte na gitarskim riffovima…

Još jedna od stvari koja bi mogla uvelike zamarati ‘običnog’ slušatelja je bendovsko prezentiranje pojedinih stvari iz studija, a u prvom redu to mislim na završetak “Zašto nam je toliko trebalo” gdje se braća Osmanagić svađaju oko samog uvoda pjesme “Kurton (ili gumica)”, odnosno što sve aranžmanski ubaciti na njega. Takvih stvari ima još na nekoliko mjesta na albumu što smatram potpuno nepotrebnim.

Za kraj uvodnog dijela recenzije namjerno sam ostavio temu tekstovi budući da je ona vrlo zanimljiva. Većina njih je vrlo bizarna, ponekad toliko bedasta da postanu vrlo simpatični, ali poneka pjesma ispisuje i prave ozbiljne i angažirane tekstove.

Ipak, kako je većina pjesama zafrkantskog karaktera, tako bih i prvijenac A zar je to važno stavio u neku sličnu takvu kategoriju kao jedan vrlo zabavno-neobavezni album kojeg je možda i malo teže slušati više puta u komadu.

Uvodna “Bernard” je jedna od najmelodičnijih s albuma i odlično je postavljena na sam početak albuma. Većina stihova pjesme je vrlo zanimljiva, ali ipak se jedan najviše ističe i to u negativnom kontekstu “…to je puno gore nego kad sam htio biti krastavac, pa da me stara baba na tržnici nekoj proda mladoj nimfomanki“.

Potom slijedi elektro-funk broj “Kurton (ili gumica)” u kojoj je polovica pjesme napravljena kao dogovaranje kako će cijela pjesma izgledati što podosta nalikuje na Pipse i njihove pjesme “Krumpira” i “Sex u školi”, dok je druga polovica urađena kao neki folk rock, nešto poput Let3-a na posljednjem albumu.

Jedina prava balada na albumu je pjesma “Šljaker“, izvrsnog angažiranog teksta koji podsjeća na rukopis Zabranjenog pušenja, a i u glazbenom smislu se mogu povući paralele s dotičnim bendom, dok nakon kratkog ‘introa’ slijedi “Luzer”, najžešća pjesma s vrlo žestokim gitarskim riffovima.

Od sredine do kraja albuma se nalaze pjesme koje su već više manje poznate duži niz godina, poput “Od brijača do…“, “Rozi bicikl”, “No more sladoled“, “Krava pase” i “Banana“. Svaka ima svoj štih, ali od svih njih bih ipak najviše izdvojio “Rozi bicikl” kao njihovo najcjelovitije djelo jer je u njoj pogođeno sve do zadnjeg detalja, uz odličan tekst (govori o isfrustriranom klincu koji kasnije postaje gej-policajac) pogođena je vrlo melodična i radiofonična atmosfera pjesme.

Moram priznati da sam jedan od onih koji smatra da na albumu mora biti barem 10 novih pjesama da bi on u cijelosti ispunio svoju svrhu, pa tako sam morao oduzeti i pola ocjene zbog toga što ovaj album ima samo devet pjesama kada oduzmemo “Luzer (intro)” i “Zašto nam je toliko trebalo”.

Veliki plus bendu je što je vrlo moderan, na tradicionalne pop-rock melodije nalijepili su niz elektroničkih dodataka koji su toliko moderni u recentnoj rock produkciji, tako da bi se dali usporediti i s ponekim inozemnim autorima tipa Gorillaz (ponajviše u pjesmi “Krava pase”).

Ukupno gledajući, ovaj album je vrlo neozibljno i zabavno ostvarenje koje nije trebalo toliko dugo čekati, budući da je većina pjesama od ranije poznata.

Raznolikost ovih pjesama daje veliki spektar mogućnosti bendu da na sljedećem albumu krenu u nekom novom pravcu, da li će i dalje biti zafrkantski bend ili možda ozbiljniji socijalno angažirani, možda još više orijentirani k elektro-funk-rocku ili melodičnim pop-rock pjesmama, preostaju nam pitanja na koje će bend morati sam odgovoriti, a ja se nadam da im neće ponovno trebati više od desetljeća da završe novi album.

Dotad nam preostaje ovaj album s nekoliko bljeskova i promašaja, sve u svemu solidan album za razonodu.