Mangroove nikako da te zadrži na albumu

Osnovani davne 2003. godine s albumom prvijencem izdanim tek šest godina poslije, oko 2006. su oformili postavu koju i danas čine Hrvoje Kaučić, Niko Radas, Toni Starešinić, Igor Dorotić, Grgur Savić i Željka Veverec.

Mnogo je prošlo od singla “Vrijeme” s kojim su se prezentirali publici. Prepoznali su ih i HGU i Društvo Hrvatskih Skladatelja dodijelivši im nagradu za najbolji glazbeni talent u sklopu Glazbenog sajma 2006. godine.Od samih početaka bili su prepoznati kao zanimljiv bend koji je donio zanimljiv spoj jazza, funka, soula i popa i to ukomponirali u privlačne numere koje su osvajale na prvo slušanje. Iako nisu bili toliko popularni jer je glazba koju stvaraju izvan mainstreama, svakako zaslužuju svoje mjesto na sceni. Razlog tome je upravo mješavina različitih stilova i tu priču furaju sasvim solidno bez zapadanja u ponavljanje i dosadu. Album prvijenac je bio zanimljiv spoj neo funka i soula s jakom jazz matricom i izraženima trubom i saksofonom. I drugi je bio u tom stilu i nisu se odvajali od poznatog zvuka. Obadva albuma su bila zaista pravo osvježenje jer takvu glazbu ne rade mnogi.

Nakon nekoliko singlova koji su bili uvršteni na razne kompilacije došao je red na treći autorski album nazvan jednostavno “Sami“. Zanimljivost su mnogi dueti koje čine ovaj album pa tako gostuju Dado Topić, Igor Geržina, Ana Veverec, Tedi Spalato i Vojkan Jocić. Možda malo konfuzno na prvi pogled, ali nekako su se sve pjesme uklopile u smislenu cjelinu, ali ipak ne toliko privlačnu kao prva dva albuma.

Na prvo slušanje izdvaja se “Nije da me ne voliš” u kojoj je vokal Željke najizražajniji i najsuptilniji u ovoj pomalo sarkastičnoj numeri koja ima pamtljiv refren sa saksofonom u pozadini i zvuči kao prava jazz-funk stvar.

“Ljubavna” je zaigrana i funky baš kao da je ispala iz prvog albuma i druga je najjača stvar na albumu. Tematikom tekstovi uglavnom referiraju na ljubav i sve zgode i nezgode koju ona donosi, ali baš iz vizure jazz stila koji tome prilazi suptilno i senzualno. Zato su tekstovi minimalistički i jednostavni.

Možda je minus albuma što nema više razigranijih stvari s malo jačom funk notom, nego sve prolazi u nekom baladnom tonu koji je pomalo repetitivan kao u duetima “Probudi se” i “Vila 21“. Album bi bio puno jači da je bilo više stvari kao “Nije da me ne voliš” jer je ona baš iskričava i radosna i kao takva odskače od ostatka.

“Preludij” i “Piano Bar” su primjer takvog ubacivanja u nižu brzinu s potpuno usporenim tempom u kojoj se onaj stari zvuk uopće ne osjeti. Mangroove su najjači kad rade jazzy i funky stvari koje su ih i učinile zanimljivima. Treći album nije veliki podbačaj, sve je to solidno, ali nema ono nešto da vas zadrži.

“Sami” je pomalo ziheraški, pomalo eksperimentalni pokušaj, ali ipak daleko od onoga na što smo navikli od Mangroovea.