Dašak švedskog rocka

Švedska je već odavno zanimljiva država po glazbenoj sceni, a sve je počelo još ’70-tih s ABBA-om, dok danas imamo mnogo intrigantnih bendova koji dolaze iz te države, a predvode ih The Hives, The Hellacopters i slični bendovi. Mando Diao su također jedan takav bend koji se nadaju da im neće smetati što dolaze iz Švedske, umjesto Britanije ili SAD-a, marketinški puno pogodnijih zemlja.

Mando Diao dolaze iz jednog malog gradića u srcu Švedske, Borlängea gdje je lider benda Björn Dixgård osnovao bend Butler 1995. godine. 1999. odlučili su krenuti malo ozbiljnije u glazbenu industriju, promjenili su ime te se zatvorili u garažu na šest mjeseci radi skladanja pjesama.

Počele su i prve gaže, te snimili demo snimke pod nazivom “The Braley Geshmore’ Demo”, a kritičari su ih prozvali najboljim bendom bez ugovara. Naravno, to nije dugo trajalo, EMI se potrudio da bend potpiše za njih.

Ubrzo je slijedio prvijenac “Bring ‘Em In” iz 2002. s kojim nisu razočarali, već dapače oduševili svojim retro garažnim rockom s kojim smo se mogli upoznati na ranijim demo snimkama. Krajem 2004. u Švedskoj, a početkom 2005. u ostatku svijeta, izdali su svoj drugi album “Hurricane Bar” kojim su se po zvuku približili britanskim The Libertinesima.

Album je dobio jako dobre kritike, i mnogi su ih stavljali na godišnje ljestvice, među najbolja izdanja u 2005. U ljeto iste godine, trebali su biti support na zagrebačkom koncertu The White Stripesa, ali na žalost, sve se izjalovilo te nismo imali priliku vidjeti ih uživo.

Ove godine počastili su nas svojim trećim albumom “Ode To Ochrasy“, zbirom pjesama koji se uklapa u dosadašnji rad grupe. I ovdje se dvojica pjevača Gustaf Norén i Björn Dixgård izmjenju u pjevanju kroz garage-rock skladbe povremeno pomiješane s popom-punkom i akustikom.

Otvaranje je pripalo nabrijanim stvarima kao što su “Welcome Home, Luc Robitaille” i “Killer Kaczynski“, ali s “Long Before Rock’n’roll” dolazimo do karakteristične pjesme za bend koja je ujedno i prvi singl.

Nakon laganije “Wildfire (If It Was True)“, dolazi pjesma “You Don’t Understand Me” koja bi mogla postat himna nesretnih ljubavi. U življi ritam i odlične gitare uklopio se vokal koji ispriča cijelu odu o djevojci koja ga ne želi (You didn’t want the heaven by your side, That’s too bad you’ll see), ali ipak nakon svega on se nada da će ipak uspjeti (But I will always be the one that holds you in the end).

U središnjici albuma bend se i dalje poigrava s gitarama sve do “Josephine” i “New Boy“, dvije laganice koje malo usporavaju ritam albuma. Poslije balada dolazi finale koje počinje s “Morning Paper Dirt“, pjesmom s kakvima su nas znali uveseljavati The Libertinesi, “Song For Aberdeen” je živahna s gotovo barskom atmosferom, a sve završava akustičnom “Ochrasy“.

Na ovom albumu, u odnosu na prošli, više su izjednačili album pa tako nema slabih trenutaka, a pop-punk melodioznošću se ističu svega nekoliko pjesama. Jedno od ugodnijih iznenađenja ovog izdanja je svakako predzadnja “Song For Aberdeen” koja pokazuje bend u sasvim novom izdanju.

Mando Diao će ovim izdanjem zasigurno uspjeti zadržati pozicije koje su držali do sada, ali za definitivni proboj trebaju još malo poraditi. Imaju manekenski izgled, žestoke gitare i ljepljive melodije, ali u nekim trenucima to još nije sve leglo kako bi trebalo, ali za to ima još vremena.