Coldplay “Music Of The Spheres”: Album za… novu generaciju?

Eh, Coldplay… Uvijek isti problemi s njima, jer su se nakon početnog alternativnog uspjeha pokušavali što više slizati s trenutnim pop standardima. Mislim da su konačno uspjeli u tome.

Kada sam radio listu njihovih albuma od najgoreg do najboljeg shvatio sam da je to jedan od rijetkih bendova koji se sa svakim novim albumom zakopao u sve veći glib, pišući sve više i više bezidejne pjesme koje su potom dodatno unakazili mnogim producentskim elementima i to toliko da neki albumi jednostavno nisu bili nimalo slušljivi.

Prošli “Everyday Life” konačno je preokrenuo priču, te su Coldplay nakon dugo vremena zvučali suvislo i dobro, a novi album je ponovno korak u pravom smjeru. Iako koriste slične motive kao i u nekim prethodnim albumima (prvenstveno tu mislim na približavanje dance glazbi), ovaj album djeluje mnogo zaokruženije i bolje pa je ovdje koncept konačno uspio.

Ne znam koliko je za to zadužen Coldplay, a koliko sada već legendarni Max Martin koji je supotpisan, ali to sad nije niti važno jer Coldplay, konačno, nakon 25 godina karijere ponovno zvuči moderno i zabavno. Istina, i totalno drugačije, pa oni koji su obožavali bend s početka karijere i dalje će okretati očima, ali ovim albumom Coldplay se približio mnogim zanimljivim tržištima koje godinama nisu mogli osvojiti. Tu prije svega mislim na kolaboracije s BTS i Selenom Gomez, zbog kojih bi mnogo mlađarije moglo ponovno skrenuti pogled prema Coldplayu.

U nekom uvrnutom prenesenom smislu “Music of the Spheres” zvuči kao Coldplayeva verzija Daft Punk albuma “Discovery”, odnosno neke svemirske priče poput “Interstella 5555: The 5tory of the 5ecret 5tar 5ystem” koja je u animiranoj verziji pratila spomenuti album. Ono što je najvažnije, Coldplay je uspio taj ‘svemirski’ zvuk lijepo izbalansirati između standardnih balada i plesnih pjesama, te pri tome više ne pati ona osnovna stvar – sama pjesma.

Na albumu ima nekoliko kratkih instrumentala koji su danas popularni radi lakšeg nabiranja brojki na streaming servisima, ali i najduža stvar ikad s njihove strane, desetominutna “Coloratura” kojom završavaju album. Upravo kroz nju se i može vidjeti koliko je bend imao želju napraviti nešto veliko i grandiozno, vrijedno višestrukog slušanja, kad su toliko toga zajebali s mnogim prethodnim albumima.

Uvodni intro ima naziv kao i album “Music of the Spheres”, a stilizira se kao ““. Upravo to znakovlje kao imena pjesama zapravo mi ide najviše na živce, ne samo kod ovog Coldplaya, već kod mnogih modernih albuma koji na takav način žele izgledati nešto drugačije. Jednostavno, ne volim tu modu.

Do nje je najavni singl “Higher Power” koja je prava plesna pop stvar i uvelike asocira na ’80-e, a do nje slijedi “Humankind” koja je još dublje zaronjena u tu dekadu, s pregršt synthova, bass dionica i plesnih ritmova, nešto kako bi danas zvučala kombinacija Queena i The Killersa u dance remiks verziji. Vjerovali ili ne, meni baš paše.

Nakon novog kratkog instrumentala “Alien Choir” nalazi se možda i najveće iznenađenje albuma, duet sa Selenom Gomez. To ne bi bilo toliko iznenađenje da nisu generacijski toliko nepovezani, odnosno, u nijednom trenutku nisam vidio poveznicu preko koje bi mogli imati zajedničku publiku, ali, eto, i to se dogodilo. Pjesma je čista limunadica i kao takva sasvim solidno funkcionira.

“Human Heart” usporena je i minimalistička u rangu nekog gospela, “People of the Pride” na tragu je Musea, “Biutyful” pomalo je uvrnuta pjesma, dok nakon novog nastavka “Music of the Spheres” nailazi već spomenuta suradnja s BTS kojom Coldplay želi osvježiti svoju popularnost na Dalekom istoku. Do kraja se još nalaze navijačka plesna “∞” i epohalna “Coloratura”.

Kada se povlači crta, mora se imati na umu da Coldplay svakako nije više isti bend kao što je to bio s “Parachutes” i “A Rush of Blood to the Head”. Tad se njihova glazba mogla gledati kroz vizure određene alternative, ali već na sljedećim albumima bilo je jasno da moraju zadovoljiti velike mase, pa im je zvuk otišao skroz u pop vode, a potom i u dance. Stoga danas više ne možemo govoriti o Coldplayu kao rock bendu, nego o pop bendu, pa u tom kontekstu ovaj album je pravo osvježenje, jer su konačno uspjeli u onome što su pokušavali na albumima “Mylo Xyloto”, “Ghost Stories” i posebno “A Head Full of Dreams”.

“Music of the Spheres” prepun je iznenađenja, zvuči moderno i zanimljivo, pokazuje finalni iskorak benda u svemirske dance pop vode koje su forsirali zadnjih desetak godina, a da pri tome nisu zaboravili na svoje najjače oružje, balade, kojima slamaju srdašca svojih fanova. Sve u svemu, koliko god sam volio ne voljeti Coldplay 15-ak godina, toliko sam ih s ova posljednja dva albuma ponovno nekako zavolio, jer mi je drago da ipak pokušavaju nešto novo, a ne da samo tapkaju po jednom te istom u nedogled kao većina današnjih izvođača.

Izgleda da je Martin & Martin dobitna kombinacija…