Coldplay: Povratak u formu

Coldplay je jedan od bendova koji je odmah na početku svoje karijere napravio najveći hit. Kako je vrijeme odmicalo, njihova popularnost bila je sve veća i veća, dok je sama glazba postajala sve tanja i tanja pa se gotovo razmjerno povećao i broj fanova i broj mrzitelja benda.

Sa zadnjih nekoliko albuma bend je skroz skrenuo u elektroniku i na taj način želio sakriti glavnu manu koja ih je držala već godinama, a to je čisti manjak inspiracije. Pjesme su podlijegale pretjeranoj produkciji, što je donijelo tek ispraznu radiofoničnost pjesama. Ako bi pitali nekog prosječnog slušatelja da nabroji par stvari s početka karijere i par pjesama s posljednjih nekoliko albuma, vjerujem da bi u sekundi dobili odgovor na prvo pitanje, dok na drugom mnogi ne bi došli dalje od pjesme-dvije. I to je danas Coldplayjeva realnost.

Ipak, da vrag nije odnio sve, pobrinuli su se s novim albumom. Već s najavnim teaserom od dvije pjesme bilo je sasvim jasno da će ovaj album biti bolji od barem zadnjih dva albuma, ako ne i znatno više. I “Orphans” i “Arabesque” imaju neku potrebnu svježinu koja je godinama nedostajala u zvuku Coldplaya. Sad, kad je konačno i cijeli album vani, mogu potvrditi tu tvrdnju. Bend već dugo nije bio na ovoj razini.

Sam koncept albuma “Everyday Life” je zamišljen u dva dijela – “Sunrise” i “Sunset” koji zajedno u konačnici daju tek nešto malo više od prosječne minutaže u današnjoj pop produkciji (nekih 52-53 minute). Teme se svode na sve ono što Martina okružuje svakodnevno, a ton albuma je mirniji, spokojniji, povremeno eksperimentalniji… Ukratko, bazičniji i bez prevelike produkcije, pa slobodno mogu reći i da je jedan od najosobnijih albuma do danas.

U nekim najavnim intervjuima, Martin je često povlačio crtu s Radioheadom. Iako se na to vjerojatno mnogima diže kosa na glavi, jer kako Coldplay i Radiohead mogu stati u istu rečenicu, to stvarno ima smisla. “Everyday Life” je najeksperimentalnije njihovo djelo do sad i fanovi koji vole posljednje albume benda, teško će se pomiriti s ovako radikalnim rezom i odlaskom gotovo u skroz minimalističke vode (nešto vedriji i zvukom bogatiji “Sunset” popravlja taj minimalistički dojam).

Nakon orkestralnog uvoda sa “Sunrise”, dolazimo do prve prave pjesme albuma “Church” koja nas vraća u vrijeme s početka Coldplay karijere – Martinov vokal u prvom planu dok je pop-rock melodija fino ugođena. Kad pričamo o Radiohead efektu na albumu, to svakako nalazimo u hermetički zatvorenim baladama poput “Trouble in Town”.

Ono što ovaj album razlikuje od mnogobrojnih prijašnjih jest povremena opuštenost benda i jednostavno prepuštanje atmosferi. Tako je “BrokEn” jedna od najboljih pjesama koje su skladali u posljednje vrijeme, jer je jednostavna barska soul/gospel pjesma u kojoj zborsko pjevanje dominira.

Od ostalog svakako treba istaknuti ranije objavljene pjesme “Arabesque”, s kojom su se približili free jazzu (a gostuju Femi Kuti i Stromae), “Orphans”, kao najhitoidniji moment na albumu, naslovna “Everyday Life” je solidna balada, dok bi sljedeći singl trebala svakako biti “Champion of the World” koja ponovno evocira na onakav Coldplay kojeg smo svi više-manje voljeli.

“Everyday Life” nije revolucija i nije nešto što ćemo slušati u nedogled, ali je ipak fini albumčić na kojeg vrijedi obratiti pažnju. Tu prvenstveno dolazi ‘Coldplay emocija’ u prvi plan, pa potom želja za odmakom od onog što su radili u posljednje vrijeme, malo istraživanja u pravcima koje još nisu istražili, malo romantike s početka karijere… Da postoji još nekoliko potencijalno jakih hit singlica, rekao bih da se ovaj album može mjeriti s prva dva albuma, a ovako je zasigurno gornji dio ‘zlatne sredine’ Coldplay diskografije.