U2 su ipak ostali giganti za Coldplay

    2426

    Coldplay

    Ghost Stories

    Datum izdanja: 16.05.2014.

    Izdavač: Parlophone / Dancing Bear

    Žanr: Pop, Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Always In My Head
    2. Magic
    3. Ink
    4. True Love
    5. Midnight
    6. Another’s Arms
    7. Oceans
    8. A Sky Full of Stars
    9. O

    Kad sam prije tri godine za “Mylo Xyloto” povukao paralelu s “Achtung, Baby” U2-a, nisam očekivao da ću za tri godine opet povlačiti usporedne crte između dublinske i londonske četvorke.

    Album nasljednik “Ghost Stories” podsjeća na “Pop” po svojoj nedovršenosti, kao i na “Snowflake Midnight” pomalo zaboravljenih Mercury Rev, s tim da su spomenuta ostvarenja U2 i Mercury Reva muzički giganti za Coldplay.

    Coldplay kao da se odrekao ičeg što nosi primjes riječi ‘stadionsko’, ‘pop’, ‘pitko’, ‘pjevno’. Umjesto toga “Ghost Stories” ima eterične strukture s ne pretjerano inspiriranim sekcijama refren-strofa-refren i igra na atmosferu, s promjenjivom uspješnošću. Poput Bona Voxa na “Popu”, pjevač Coldplaya Chris Martin šapće, cvili i pjeva u falsetu, a ostatak benda zvuči kao da nije siguran što svira. “Ghost Stories” se doima kao intimistička hermetička priča prilično izmučene duše koja nekako i nije u najboljem stanju da stvara djelo. Bez obzira na javno publicirane probleme Chrisa Martina, iz novog albuma Coldplaya nije teško nazrijeti osobne frustracije kao izvor nadahnuća. Je li riječ o osobnim frustracijama u ljubavnoj vezi, ili osobnim frustracijama zbog toga što osobne frustracije iz osobnog života završavaju po tabloidima, ostavit ćemo Chrisu Martinu da otkrije u svojim memoarima. Martinov falset na “Oceans” gorko opisuje stanje potpune sagorjelosti i emocionalnog sloma, a cijela pjesma služi kao dramski vrhunac albuma.

    Olakšanje donosi “A Sky Full of Stars“, broj koji nekako najviše povezuje slušatelja s ranijim radovima grupe (ok, na “Mylo Xyloto“), a možda grupi donese hit. Klavirska “O“, koja asocira radove Dennisa Wilsona, i skrivenom snimkom koja ne donosi mnogo toga, zatvara ovaj prilično neobičan, razotkrivajući i hrabar umjetnički projekt koji nikako ne uspijeva doseći najjaču kategoriju ovogodišnjih ostvarenja.

    Iako je jako važno za Coldplay kao grupu da su izdali ovakav album, teško je očekivati da će on u retrospektivi ovog benda biti značajnije apostrofiran. To je album koji prilično dobro prikazuje mane ove londonske četvorke (autorska vrludanja, izvođačke nesigurnosti, emocionalnu rasplinutost), a bilo kakvi zahvati u vidu bolje produkcije se svode na onu staru ‘što dobiješ na mostu, izgubiš na ćupriji’.

    Muziku podržava