Čiča Tomin svijet praiskonskih zvukova

Kada bi ste morali opisati svijet Tom Waitsa nekome sasvim neinformiranome i nespremnome na sva moguća iznenađenja koja prijete sa svakog njegovog albuma, koje bi ste riječi upotrijebili? Urnebes, buka, tišina, hrapavi glas, čudni ritmovi, grohot, šapat, apsurdnost, jednostavnost? Možda, ali to i nije bitno kada, koje god da riječi upotrijebite, čiča Tominu glazbu ionako ne možete prepričati.

S novim albumom “Real Gone” još je i teže. Možda je dovoljno reći da je ovdje Tom Waits odlučio odbaciti svoj zaštitni znak – klavir, kao i ritam sekcije, odlučujući se za zvukove koje čovjek može sam proizvesti svojim vlastitim instrumentom – glasom.

Nije zato teško pogoditi da album obiluje svom silom raznovrsnih, u najmanju ruku čudnih, zvukova: gunđanjem, kašljanjem, pljuvanjem, zavijanjem, šaptanjem, skvičanjem. Gotovo da, nakon preslušavanja albuma, poželite obrisati lice od svih ovih zvučnih nakupina.

Pjesme su ogoljene do samog skeleta ritmova i hrđave poezije svojstvene ovome velikom bardu. Na “Top Of The Hill” Waits se pretvara u ljudsku ritam mašinu naglašavajući svu besmislenost svoje poezije, a pjesma je nešto najgore i istovremeno najbolje što ćete na ovome albumu čuti.

U apokaliptičnoj “Don’t Go Into That Barn” odlazi sasvim u krajnost zvanu apsurdna jednostavnost, a “Dead And Lovely” ubojita je balada klonule elegancije. Pravog Tom Waitsa, kakvog oduvijek poznajete, zato ćete zasigurno prepoznati već na samom početku “How’s It Gonna End” i “Green Grass“, a “Make It Rain” sadrži svu količinu boli i bijesa koja stane na jedan običan nosač zvuka.

Zbog toga je baš super što nakon nje slijedi “Day After Tomorrow“, koja će ravnotežu vratiti u početni položaj. I na kraju koje ćete, sasvim sigurno, potiho zaključiti kako je baš šteta što ne postoji nagrada za najdivniji i najtragičniji vokal u povijesti glazbe, jer ovaj čovjek zaslužuje obje te titule.

Album je producirala Tomova dugogodišnja suradnica i partnerica Kathleen Brennan, kao i njegovih prijašnjih jedanaest albuma, pa u tom pogledu i nema nekih velikih promjena. Ne iznenađuje niti činjenica da svo to bogatstvo zvukova može postati zamorno (ponajviše zahvaljujući repetitivnosti većine zvukova), ali krajnji rezultat je da upravo oni daruju njegovom albumu ono nešto posebno i originalno, zbog čega Tom nikada ne bi mogao ponovno snimiti isti ovakav album.

Ili barem ne na isit način, jer sve zvuči previše spontano i nesavršeno da bi se moglo ponoviti. A upravo je zbog toga “Real Gone” album više o Tom Waitsu samome nego o biločemu ili bilokome drugom. Pa, dobrodošli u njegov svijet, želim vam ugodan boravak!