Chui “Zagreb-Berlin”: Zagreb slabiji dio, Berlin budućnost

Recenzija albuma Chui “Zagreb-Berlin”.

Posljednji svibanjski vikend, koji je ujedno bio i produženi, obilovao je kišom i lošim vremenom, pa je ispao odličan za skrivanje unutar vlastita četiri zida i uživanje u novoj hrvatskoj glazbi koja je ovaj mjesec izbacila niz odličnih albuma. Dokaz je to da se ne mora baš sve objaviti krajem godine, već da postoje i drugi mjeseci u godini. Ne bih sad htio pretjerano vrtjeti u nedogled je li ovo jedan od najboljih svibnja što se kvalitete albuma tiče, ali sigurno je da obiluje odličnim izdanjima, a novi album Chuija samo je jedan u nizu albuma na koje treba obratiti pažnju.

Toni Starešinić posljednjih godina isprofilirao se kao perjanica neke nove scene, odnosno kao lik koji je jazz približio ‘običnom puku’. Nakon posljednjih radova Chuija, odjednom su svi veliki eksperti za jazz, što i nije loše jer je trebala ‘nova popularizacija’ tog žanra, čime su u konačnici profitirali i mnogi srodni bendovi. Osim Chuija, Toni ima i milijun drugih projekata, pa ćemo ih u ovoj priči preskočiti i fokusirati se isključivo na Chui, odnosno njihov novi album “Zagreb-Berlin”.

Simbolika novog albuma je višestruka. Dolazi gotovo 3 godine nakon iznimno hvaljenog albuma “Iz kapetanovog dnevnika”, te deset godina od prvijenca “Chui” s kojim su se predstavili svijetu. Album je dvostruki – ‘Zagreb’ strana opisuje pandemijsko vrijeme, dok ‘Berlin’ predstavlja suradnju s Walterom Ruttmannom za njegov nijemi dokumentarni film “Berlin simfonija velegrada”. Svemu tome treba nadodati da je svaki član benda komponirao dio albuma zbog čega sam album i ima toliku širinu.

“Iz kapetanovog dnevnika” album je u kojem je kulminiralo cjelokupno stečeno iskustvo u materijal koji je besprijekorno klizio iz pjesme u pjesmu. Slušajući “Zagreb-Berlin”, nažalost, ne dobivam takav dojam. Ovo možda jest najbolji album benda u vidu aranžmana, ima mnogo raznoraznih instrumenata u pjesmama i glazbene podloge su bogate, ali mene kao slušatelja ne pogađaju kao raniji radovi. Ovdje imam osjećaj kao da su htjeli ubaciti sve živo u pjesme kako bi zvučale bombastično, a upravo su zbog toga (da napomenem, iako vjerujem nije potrebno, po mojem mišljenju!) izgubili ono što ih je krasilo prvih deset godina postajanja, prekrasna lepršavost i bezbrižnost u kreiranju mističnog imaginarija.

Kako je album podijeljen u dvije cjeline, tako mogu reći da se prethodni odlomak odnosi ponajprije na prvi dio albuma jer drugi je slobodniji, s većom dozom mračne elektronike, pa pokazuje kojim bi smjerom možda trebali dalje krenuti. Četiri čina “Symphony Of A Metropolis” djeluju moćno i zaigrano, baš futuristički, sljedeći korak prema kojem moderni jazz treba ići.

Za mene je “Zagreb-Berlin” njihov najslabiji album do sad, ponajprije zbog prve polovice albuma, ali to ne znači da je album loš ili neslušljiv. Razlozi su vrlo jednostavni, od već spomenutog prvijenca “Chui”, bend je podigao ljestvicu jako visoko, svaki put ju je prebacio, a ovo mi se čini kao korak-dva unatrag, odnosno, pokušaj isfuravanja nečeg što nije do kraja iskristalizirano, osim da sadrži najbogatiji aranžman do sad. Mogao bih opet ‘pametovati’ da je album svakako predugačak sa svojih gotovo 72 minute, ali je jasno da je to točno ovako trebalo biti jer svaki drugačiji koncept ne bi bio onaj kojeg su ovdje željeli pokazati spajanjem dviju metropola.

U zaključku ću ponoviti, i dalje je ovo vrlo solidan album, ali prethodni Chui albumi su bili albumi koji su iznova mijenjali domaću percepciju prema jazzu, dok je ovaj ‘samo još jedan takav album’.