Kozmičko muziciranje povrh plesnih ritmova

Trio kao formacija vrlo je popularan u jazz glazbi, iako ga teško možemo zamisliti bez bas gitare ili kontrabasa.

Kroz povijest izostanak dubokog žičanog zvuka nerijetko je nadomještan
električnim orguljama, sjetimo se Jimmya Smitha, ili pak jednog od prvih
post Miles Davis fusion sastava, grupe Lifetime s Larryem Youngom na
dubokim frekvencijama hammonda. Upravo je to slučaj i kod grupe Chui,
samo što je električni ‘organ’ zamijenjen bas ‘synthovima’ Tonija
Starešinića.

Dečki iz instrumentalnog trija Chui, već spomenuti Toni, trubač Andrej Jakuš i bubnjar Đuro Dobranić, dobro su poznati aktivisti zagrebačke nezavisne glazbene scene. Iako Chui postoji jedva godinu dana, oni već niz godina guraju nezgrapni kamen po tankoj trasi – s jedne strane jazza kako ga smatraju puristi zaglavili u estetici ’60-ih., i s druge strane svega onoga što se na toj fronti unaprijedilo ili unazadilo u žanru od ’70-ih. do danas.Na toj misiji, Chui ili kako mi je draže fonetski napisati ‘Čuj’, čini se kao da po stoti put na ovim prostorima nagovještaju u svijetu već odavno prihvaćeno, pa zatim odbačeno ‘fusion’ evanđelje. S potpunom kreativnom predanošću, oni hrvatskom jazz slušatelju sugeriraju da se otrgne od zablude kako je vrijeme glazbene evolucije stalo, nudeći mu genijalnu zvučnu senzaciju elektroničkog jazza, koji poput svojih analognih prethodnika, ako je dobar, nikada neće zastarjeti.No, to je samo jedna istina, ona druga je, globalno gledano, to da je ova forma već odavno prokušana i prosvirana. Kritika u ovoj rečenici ne odnosi se na sam bend, već na hrvatsku diskografiju koja je od 1969. objavila ne više od samo desetak žanrovskih fusion albuma. Stoga, potreba da se kod nas i dan-danas snimaju takve ploče više je nego opravdana.

Čuj je dobar, Čuj je vrijedno počuti. I mladima i starima, i onima koji su trendovski otvoreni, kao i onima koji doživljavaju predrasude kao imanje vlastitog stava. I jedni i drugi su u pravu koliko i u krivu, zbog čega je na diskografskom planu osvanuće prvijenaca grupe Čuj, s potencijalom nominacije za Porin, pravo malo osvježenje užegle hrvatske ‘službene’ glazbene stvarnosti.

Iskustvo uzvišenosti može biti obostrano ukoliko takvo iskustvo ne smatramo imperativom, već samo jednom mogućnošću. Ako se otrgnemo naučenom i očekivanjima, Čuj nas je vrlo lako kadar zarobiti u svoj gusti retro futurizam.

Kompaktna kombinacija bubnjeva, udaraljki i suptilnih elektronskih ritmova, čarobne teksture raznih synthova i povrh svega naelektrizirani bljeskovi trube, u svom konačnom uobličenju polučuju ogromnu kreativnu i energetsku masu zvuka. Pritom, članovi benda osim što otvaraju klasičnu percepcijsku dvoumicu kod slušatelja, što je neizbježno kada je riječ o elektronskoj glazbi – što je ovdje odsvirano uživo a što nije, ili onu, kada je pak riječ o jazzu – je li materijal iskomponiran ili je posrijedi improvizacija?

Ako odgovore na ova pitanje ne dobijete slušajući njihov istoimeni CD, moguće je da ćete ih dobiti na njihovom koncertu. U svakom slučaju preporučam da kupite njihov CD, podržite ovaj trio, analizirate njihove dosadašnje i buduće nastupe, komparirate njihov rad sa klasičnim djelima fusion jazz literature – Miles Davis, Lifetime, Weather Report… – i onima nešto novijeg datuma – Erik Truffaz, Medeski Martin & Wood, E.S.T… – te se zatim slobodno prepustite plesu povrh kojeg će vas nenametljivo pratiti impulsi kozmičkog muziciranja.