Čarobnjak usne harmonike

Najnoviji uradak najpriznatijeg i najpoznatijeg europskog jazz glazbenika, majstora gitare i usne harmonike posvećen je nadahnutim izvedbama klasičnih standarda iz američke pjesmarice Harolda Arlena. Jean Baptiste Frederic Isidor “Toots” Thielemans, premda već odavno premašio 80 godina života i 55 godina glazbenog staža, još uvijek je vitalan i svjež kao kakav mladić.

Ne samo da je poznat po svojem sviranju gitare i usne harmonike, već je hvaljen i kao profesionalni zviždač (čak postoji i njegov vlastiti jazz standard “Bluesette” gdje kombinira zviždanje i sviranje gitare).

Ipak, najviše je hvaljen zbog svog maestralnog pristupa usnoj harmonici, za što je i primio nebrojeno priznanja, a velika većina jazz glazbenika i kritičara smatra ga najboljim usnoharmonikašem stoljeća.

Nekad davno, usnu harmoniku doživljavao sam samo kao sporedno-prateći instrument velikim kantautorima poput Boba Dylana, Brucea Springsteena i Neil Younga, no onda sam čuo Larryja Adlera koji je doslovce u par minuta promijenio moje shvaćanje ovog instrumenta (pokojni Adler ostao mi je u sjećanju i po rečenici kako bi prva stvar koju bi napravio da postane vladar svijeta bila zabraniti Dylanu sviranje usne harmonike).

Toots Thielemans bio je prvi koji je kromatsku usnu harmoniku predstavio kao solistički instrument uvevši ju u jazz svijet. U svojoj karijeri svirao je s mnogim danas već pokojnim jazzerima, kao i s onim živućim, a ne bi bilo pravedno zanemariti i suradnje s velikim pop izvođačima, a i dan danas ne postoji nitko tko bi mu se uopće približio po virtuoznosti svirke.

Na albumu “One More For The Road” ugostio je velike izvođače, neke njemu već odavno poznate i provjerene – Madeleine Peyroux (“Between The Devil And The Deep Blue Sea“), Silje Nergaard (“Last Night When We Were Young“), Jamie Cullum (“One For My Baby“) – a neke (poput Lizz Wright i Olete Adams) ugostio je po prvi put. Naravno, nije propustio odsvirati par kompozicija samostalno sa svojim pratećim sastavom (“That Old Black Magic” i klasik “Over The Rainbow“).

Nije ovo nužno jazz album, već album kojeg ćete s lakoćom preslušati i koji će vas svojom ležernošću i pitkošću jednostavno očarati, album kojem ćete se vraćati iznova, svaki put otkrivajući neku novu Tootsovu čaroliju.