NOFX
Wolves In Wolves' Clothing
Datum izdanja: 18.04.2006.
Izdavač: Fat Wreck Chords
Žanr: Punk
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Nakon što je prije dva mjeseca izašao EP “Never Trust A Hippy” koji je poslužio samo kao ‘foršpan’, dočekali smo i cjelovit, 11. po redu studijski album NOFX-a, “Wolves In Wolves’ Clothing“. Ukoliko vas zanima brzinski tečaj NOFX-a, pogledajte što Fat Mike izjavljuje u službenoj biografiji:
“We don’t make videos, we don’t do interviews and we only play shows in warm months (good golf weather). We even got a gold record a few years ago. Cool. It never even charted once, but it went gold anyway. So there it is. NOFX, a hella happy punk band. Now if we could only get the asshole out of the White House, everything would be great.” 
Kratko, jasno i sažeto, s tim da je zadnja rečenica postala aktualna tek od “War On Errorism” na kojem je i počelo njihovo političko angažiranje koje je nastavljeno na spomenutom EP-u te u nešto indirektnijem obliku i na ovom albumu.
U 18 pjesama (+ hidden track) od kojih nijedna nije duža od 3 minute obrađuju mnoštvo tema s njima svojstvenim sarkazmom i ironijom, a kao i na zadnja dva albuma i ovdje su tekstovi Fat Mikea u prvom planu. “USA-Holes” na krasno banalan način uspoređuje vladine poteze sa bespomoćnim gledanjem sudara iz sigurnosti vlastitog auta, dok se “Leaving Jesusland” dotiče svega, od religije pa do debljine (“I hate to generalize, but have you seen the thighs/Most haven’t seen their genitalia in a while/Maybe that’s why they’re so scared of us/We have concerns other than fear and hunger pangs“).
U “The Man I Killed” progovaraju o smrtnoj kazni, još jednoj boljci Amerike, a s “Benny Got Blowed Up” vraćaju se na temu rata u Iraku, gdje je Benny bivši junkie koji je iglu odlučio zamijeniti oružjem.
Što se tiče same muzike, uočljiv je potpuni nedostatak ska riffova (gdje li se samo izgubio El Hefe?), kao i catchy melodija i pamtljivih refrena koji su godinama bili njihov trademark, što je možda i rezultat rada sa novim produkcijskim timom (Bill Stevenson iz Descendentsa i Jason Livermore).
Spomenula bih tek “The Man I Killed” sa dijelovima na akustičnoj gitari, “Getting High On The Down Low” koja ima neki totalno slatki The Ramones-riff te “Cool And Unusual Punishment” o doživljajima koji vas mogu zadesiti u ozloglašenom tokijskom kvartu Roppongi.
Akustična “Doornails” posveta je bliskim članovima obitelji i nekim prerano preminulim prijateljima (Derek Plourde, Jason Sears, Bradley Nowell…), dok su uvodna “60%” i odjavna repriza iste uglavnom autoreferentni humor, no možda se odgovor na pitanje zašto ovaj album nije ni blizu njihovim najboljim ostvarenjima krije u stihu: “It’s not that we don’t pull it, it’s just we only give about 60 or so percent“.
Postotak koji će definitivno morati biti viši ukoliko ne žele da im i sljedeći album bude – samo prosječan.
