Mad Caddies: Punk samo na papiru

Punk je mrtav, živio reggae. Ska veterani Mad Caddies uzeli su tucet prepoznatljivih punk pjesama i podarili im nježniji makeover, odrješivši ih pritom agresije, brzine i sirovosti.

Pretvaranje pjesama u nešto drugo, držeći pritom do onog što one zapravo jesu, vrlo je osjetljiv i subjektivan zadatak, a posebno zeznut kod ponekad stroge punk publike. Ovo je prvi izlet u ovakve vode za Caddiese i prvo studijsko izdanje nakon 2013. i “Dirty Rice“.

“Punk Rocksteady” je tako u samom startu pod povećalom, osuđen na tvrdokorne, mekokorne i one između fanove. Jedni će s gnušanjem odbaciti ovakvo svetogrđe, drugi će ga objeručke prihvatiti, treći će biti hiper razočarani obradom njihove najdraže pjesme ikad, a četvrte će biti briga za sve i uživat će u onome što ovaj album je.

Prvi i najavni singl s razlogom je bio “She” (Green Day). Radi se o vrhunskoj obradi jednostavne pjesme koja pršti zaraznim ritmom i opuštajućom melodijom, komplementirana laganim puhačkim dionicama i klavijaturama.

Oni koji traže brzinu, ovdje je neće naći. Tempo je od početka do kraja spor i često repetitivan, a samo na trenutke varljiv s malim naznakama ubrzanja ili promjene.

Najčudnija biljka po tom pitanju je “Sleep Long” (Operation Ivy) koja započinje u punk tonu, samo da bi se pretvorila u nešto što kao da je ispalo iz filma Guyja Ritchieja iz ranih 2000-ih. Osim nje, raznovrsnosti u prilog ide i “Some Kinda Hate” (Misfits) koja koketira sa soulom i bluesom.

“Alien 8” (Lagwagon) i “Sorrow” (Bad Religion) jedne su mi od omiljenih pjesama respektabilnih bendova, a njihove nove varijacije trenutno mi sjedaju bolje od pravih stvari. Prva sa simpatičnom trubicom i optimističnim ambijentom, a druga s vjerno prenesenom vokalno-instrumentalnom harmonijom. Pjesme s kojima nisam bio u toj mjeri ‘na ti’, a osvojile su me su “2RAK005” (Bracket), što zbog kompozicije (udaraljke!), što zbog lijepog i čistog glavnog vokala te “…And We Thought That Nation-States Were a Bad Idea” (Propagandhi), najpunk stvar ove ploče s Fat Mikeom u cameo ulozi. Dakle, slušatelj ne mora biti upoznat s prvotnim oblicima ovih pjesama da bi u njima uživao.

Neki od brojeva su pretmurni za ovakav tip glazbe – “Jean Is Dead” (Descendents) i “She’s Gone” (NOFX), izvlače se na solidnu izvedbu, ali imaju mračniju liriku, dok je “AM” (Tony Sly) odrađena s najmanje promjene u odnosu na original koji je sam po sebi spor i sjetan. Tu se moglo ubaciti, kontrasta radi, veselicu koja bi digla cijeli album i pjesmi dala novi štih.

Tekstualno je sve ostalo uglavnom netaknuto. Poruke i emocije nekima će zbog laganije muzičke podloge i sporijeg prijenosa odzvanjati jače nego u old school verzijama. Produkcija je odrađena taman dostatno za svaki instrument, pozadinski ili gostujući vokal, a opet nije ispolirana ni umjetna. Album zvuči svježe, prirodno i živo, s mnogo malih dodataka i začina koji u potpunosti isplivaju na površinu tek nakon drugog ili trećeg slušanja.

Uz veći broj pjesama i pozitivniju tracklistu (pjesme odabrao Fat Mike) ovo bi bio moj ‘go to’ ljetni mix, ali i ovako će, ponajviše unikatnosti radi, sigurno samo s vremena na vrijeme zabljesnuti u rotaciji. Bez obzira na godišnje doba.