Bolje ne može

Da su pjesme zapravo vrlo slične ljudima, postaje mi jasno tek odnedavno. S nekima se možeš družiti samo kada si posebnog (dobrog ili lošeg) raspoloženja, neke iz tebe iscrpljuju svu energiju, dok druge, opet, mogu pored tebe neprimjetno egzistirati godinama. No, samo su rijetke one pjesme (a i ljudi) s kojima se možeš družiti uvijek i svugdje. Pjesme Brucea Springsteena spadaju u ovu zadnju kategoriju.

Posljednji put kada sam se s njima družila uživo (bez uređaja za reprodukciju glazbe kao posrednika) bilo je prošle godine na europskoj turneji Springsteena & The Seeger Sessions Banda, na kojoj je ovaj album i snimljen. Doduše, on je snimljen u Dublinu, a ja sam te pjesme slušala u Udinama, no razlika je ionako samo u činjenici što one iz Udina mogu nazvati ‘svojima’.

Zašto je ovaj live-album objavljen baš s nastupa u Dublinu nije teško zaključiti ako se sjetite folk glazbe koja dolazi iz toga grada i koja se sasvim lijepo nastavlja na onu ovjekovječenu na albumu “We Shall Overcome – The Seeger Sessions” te utjecaja irske na američku glazbenu tradiciju. Još jedan razlog takvom odabiru leži u činjenici da publika s irskog koncerta na albumu ima ulogu još jednog člana benda (to bi onda, pretpostavljam, bio dvadeseti član?), tj. pratećeg vokala, što još dodatno obogaćuje ovaj ionako jako lijep album.

Ono što se odmah može primijetiti kod albuma je Bruceova odluka da izbaci onaj ‘Seeger’ iz naziva pratećeg benda i ostavi samo The Sessions Band, što mu je omogućilo da na album uvrsti i one pjesme koje ne potječu s “We Shall Overcome“, kao što su “Atlantic City”, “Further On (Up the Road)” ili prelijepa “If I Should Fall Behind“, na kojoj mu se ovdje, na moju veliku radost, pridružio ženski dio bračnog para Springsteen-Scialfa, upotpunivši tako njezinu izvedbu.

Kao i studijska verzija koja je promovirana na ovoj turneji, i live-album je besprijekoran, što i nije čudno kada je u pitanju jedan od najvećih glazbenika današnjice, a ako imalo poznate glazbu Brucea Springsteena onda vam je vjerojatno dosad već jasno da to znači još jedno sasvim posebno glazbeno iskustvo. Ono što ga čini toliko posebnim je gotovo opipljiva energija te uspješno prenijeta atmosfera koja je vladala prostorom u kojem je koncert odsviran. A malo je albuma koji mogu tako nešto.

Što se odabira pjesama tiče, na dva su diska uvrštene manje-više sve s “We Shall Overcome“, uz dodatak nekih starijih koje su dobile novo glazbeno ruho. Tako ćete “Atlantic City” jedva prepoznati, kao i Bruceovu verziju američkih klasika “This Little Light of Mine” i “When the Saints Go Marching In“.

No, budući da, kao i kod ljudi, i kod pjesama uvijek postoje prvi među jednakima, tako se i ovdje od svih najviše izdvajaju dvije pjesme. “Open All Night” nikada nije spadala u prvu postavu mojih omiljenih Springsteenovih pjesama, no s ovim je albumom i svojim novim ‘doo wop’ ruhom te nevjerojatnom energijom kojom zrači zauvijek zaslužila mjesto u samom vrhu.

Ipak, stanje totalne euforije proizvest će tek jedna od bonus tracks – “Blinded by the Light“. Na stranu sad to što ta pjesma sadrži svu ljepotu Springsteenove poezije (‘Mama always told me not to look into the lights of the sun/Oh but mama, that’s where all the fun is…‘), no ako ne uspijete shvatiti kako ni sam Springsteen bolje od ovog ne može, teško da ćete razumjeti ostatak zvučnog zapisa koncerta na kojem uopće niste ni bili.

No Dublin, Zagreb ili Udine – ponekad je sasvim svejedno. Važno je da ste spremni prepustiti se glazbi i dopustiti joj da vas povede kamo god ona želi. Više i bolje od toga ne možete tražiti.