Bolje da ovo nisu izdali

Black Rebel Motorcycle Club je bend koji je mogao postati jedan od najvećih u ovom mileniju samo da je znao obuzdati svoje mušice, a iskreno, nedostajala mu je i doza sreće za potpuni proboj.

Bend je nastao 1998. u San Franciscu kao trojac, u kojem su se naizmjenično Peter Hayes i Robert Levon Been mijenjali na vokalima, gitari i basu, dok je za bubnjevima sjedio Nick Jago, još jedan enfant terrible svjetskog rocka.

Brzi uspjeh benda s prvijencem “B.R.M.C.” Jago nije baš dobro podnio, pa se zahaklao na droge zbog čega je bend ‘patio’. Njegovi česti glupi istupi u javnosti, na kojima je većinom radio budalu od sebe, nisu se sviđali ostatku benda, ali nekako se sve to još toleriralo, makar se vidjelo da će malo po malo prekipjeti Peteru i Robertu.

Nakon nešto slabije primljenog politički okrenutog albuma “Take Them On, On Your Own” i turneje koja je uslijedila nakon njega, sve je kulminiralo… Po prvi put.

Jago je jednostavno pukao te je shvatio da lagano klizi prema rubu i da mu nema spasa, ako se sam ne prijavi u rehabilitacijsku kliniku. Za to vrijeme, dvojac je rekao da mu čuvaju mjesto dok se očisti, a da to vrijeme ne potroše uzalud, okrenuli su se akustici, odnosno iznenađujućem albumu “Howl” koji je bio totalno drugačiji od svoja dva predhodnika. Dio tog albuma se dao naslutiti i na legendarnom koncertu u Močvari, gdje je Black Rebel Motorcycle Clubu pukao razglas.

Pred sam izlazak “Howla” učinilo se da opet teče med i mlijeko za BRMC-e, da je Jago ponovno čist i spreman za nove pohode. Tako je i bilo neko vrijeme, u međuvremenu je izdan ponovno punokrvan rock album “Baby 81“, ali su i opet počeli problemi s Jagom zbog čega je sredinom godine najuren iz benda na neodređeno vrijeme, a zamijenila ga je Leah Shapiro, tour-bubnjarica The Raveonettesa.

Zaključak cijele ove priče je da su BRMC-i mogli biti jako veliki, ali da ih je uništila droga, a kako mi se čini, nije jedino Jago malo previše ‘popušio’ i ‘ušmrkao’ jer novi album “The Effects of 333” ukazuje da i Robert i Peter nisu baš čisto čisti, jer je album eksperimentalno ambijentalno drone sranje velikih proporcija.

Da malo bolje dočaram cjelokupnu situaciju oko samog albuma, uzet ću Radiohead kao paralelu. Nakon odličnog “OK Computera”, Radiohead je izdao “Kid A”, koji je bio toliki odmak od dotadašnjeg rada da su ga odmah mnogi sasjekli u korijenu, makar se danas mnogi kunu da im je to najdraži Radiohead album. “Kid A” djelomice se dao naslutiti kao korak dalje od “OK Computera”, dok je “The Effects of 333” pao iz vedra neba i nepotrebno srozao BRMC-e.

Nakon “Baby 81” bilo je za očekivati malu promjenu u zvuku, budući da je taj album povratak u ‘najbolje dane’ benda, ali cvika, jeka, šumovi, žamor, zujanje, kaos, prdenje i svi ostali kvazi zvukovi nisu pravilan odmak od standardnog štiva protkanih ponajviše utjecajima Jesus & Mary Chain.

Instrumentalni album, gotovo bez gitara, je vrlo čudan izbor za jedan rock bend kojem fali samo pravi trenutak da iskoči iz zlatne sredine na vrh glazbene scene.

Ako su htjeli ovo (kažem ‘ovo’ jer smatram da je to mnogo bolji opis nego ‘album’) izdati, najbolje bi bilo da su to izdali kao neki bonus materijal ili čak pod nekim drugim pseudonimom (kako to radi Green Day), jer će im ovo zasigurno ostati kao velika mrlja u karijeri.

Najgore od svega je što muka slušača traje čak 55 minuta, a vjerujem da malo tko to može slušati u jednom komadu, budući da se ubrzo počinje osjećati tjeskoba, turobnost, mračnost, panika, ludilo… A da ne kažem da i glava zaboli nakon svega par atonalnih tonova.

“The Effects of 333” se sastoji od deset činova od kojih njih devet čak i ne možemo nazvati skladbama jer je to nekontrolirana (ili možda ipak je konrolirana) buka bez ikakve melodije i smisla, a po dobrom jedino bi se mogla izdvojiti “A Twisted State“, neo-psihodelični folk komad s tek par nota na akustičnoj gitari sviranih unedogled. Za ostatak materijala neću trošiti više riječi jer nemam ništa dobro za reći.

Kraj prošle recenzije sam završio s mišlju kako Black Rebel Motorcycle Club ima četiri odlična albuma bez nekog prevelikog podbačaja, te da bih ih želio ponovno vidjeti uživo, ali nakon ovog izdanja moram promijeniti malo svoje mišljenje.

I dalje imaju četiri odlična albuma i jedno sranje, a želio bih ih i opet čuti uživo, ali jedino ako neće promovirati “The Effects of 333” jer tko bi se želio mučiti sat vremena s nepodnošljivim soundom jedino njima shvatljivim ili možda kada bih i ja konzumirao velike količine droge, možda bih i ja shvatio što su to oni imali za reći.

Vjerojatno su se ponadali da će novi eksperiment biti ponovno dobro prihvaćen, ali za od “Howla“, koji je bio okrenut iskonskom folku s pregrštom izvrsnih pjesama, ovo izdanje zvuči kao parodija samih sebe u nadi za originalnošću.

Teško je “The Effects of 333” shvatiti ozbiljno te ga ja i ne shvaćam drugačije već kao međuigru pred sljedeći veliki album s kojim će se vratiti jači nego ikad. Tada će se činiti sasvim logičnim ‘povratak’ tradicionalnom zvuku BRMC-a, a danas bi to možda zvučalo preobično i više puta preslušano. Duboko se nadam da je tako jer ako će dalje ići ovim vodama, ubrzo će izgubiti sve svoje vjerne fanove.

I za kraj, ovaj shizofrenični kaos me podsjetio na album “The Drift” Scotta Walkera i jedne od mojih prvih recenzija kada sam mislio da je to krajnost u koju se neki izvođač može dovesti, ali sam se prevario jer je “The Effects of 333” mnogo gori i neslušljiviji pa ispada da je “The Drift” pravi melem za uši u odnosu na ‘ovo’.