“Što se dogodilo s tobom, moj rokenrolu?” pitali su se Black Rebel Motorcycle Club na svom albumu prvijencu, objavljenom u samo svitanje novog milenija. U tom trenutku oni su bili poster boys nove generacije rokerskih bendova, neki novi klinci u crnim trapericama i kožnim jaknama kojima je namijenjena uloga spasitelja rocka. Skoro 20 godina kasnije znamo da ga ni oni, ni njihovi suborci nisu uspjeli spasiti. The Strokes danas malo tko doživljava, The Hivesa se sjetimo samo ako zalutaju na neki festival, Jack White je odavno raspustio The White Stripese, a na svom posljednjem solo albumu je konačno digao ruke i od samog rocka.
Ne bi sve to ni bilo problem da danas postoje neki novi klinci u crnim trapericama i kožnim jaknama oko kojih se nova generacija rock publike i kritike uzbuđuje kao oko spomenutih bendova s početka milenija, ali nove nade već dugo nema na obzoru, pa je pitanje koje su B.R.M.C. postavljali u svojoj mladosti danas još kudikamo aktualnije.
Što se B.R.M.C. tiče, valja priznati da su oni i sami dijelom zaslužni za vlastito iskliznuće iz spotlighta. Nakon prva dva albuma, kad je njihova popularnost bila na vrhuncu, objavljuju niskoprofilni, akustični “Howl“. Nakon toga još jednom s “Baby 81“ pokušavaju napraviti veliku rock ploču, a nakon što je taj album naišao podijeljene kritike, odlučuju se do kraja povući u ulogu kultnih autsajdera kojima su klupski prostori sasvim dovoljni. Od tada B.R.M.C za širu javnost praktički ne postoje, ali možda im je baš takva trajektorija karijere osigurala dugovječnost i vjernost manje, probrane publike.
Black Rebel Motorcycle Club često se uspoređuje s The Jesus and Mary Chain. Kultna škotska braća Reid bila su poznata po tome što su nastupali okrenuti leđima publici, a da spomenuta usporedba nije bez veze potvrdilo je i to što B.R.M.C njeguju sličnu sklonost anti-imidžu. Black Rebel Motorcycle Club u četvrtak su nastupili u zagrebačkoj Tvornici tako da su im reflektori bili iza leđa, zbog čega su im se na bini za vrijeme čitavog koncerta nazirale samo siluete, lica su im bila teško vidljiva. Preferiranje egalitarizma i neisticanja naglašavala je i trokutasta formacija u kojoj su nastupili. Dva frontmana, Robert Levon Been i Peter Hayes, stajali su naprijed, svaki u svom kutu bine (kasnije su zamijenili mjesta), dok je u centru, na trećem vrhu trokuta iza njih, bubnjala Leah Shapiro.
Počeli su sa “Red Eyes and Tears“ s prvijenca, koja je dobila novi aranžman, s pomalo funkoidnom produljenom dionicom na kraju. Slijedilo je još nekoliko numera s prva dva albuma, no da publika poznaje i cijeni njihovu recentniju fazu pokazale su odobravajuće reakcije na stvari poput “Beat the Devil’s Tattoo“ s istoimenog albuma iz 2010.
Kako je koncert odmicao svoje mjesto u set listi pronalazile su i ključne pjesme s posljednjeg albuma “Wrong Creatures“, poput “Little Thing Gone Wild“ i “Question of Faith“. Taj album je najatmosferičniji album koji su B.R.M.C. dosad snimili, a odlikuju ga usporenje tempa, noir ugođaj i gusta, slojevita zvučna paleta. U tročlanoj koncertnoj formaciji gitare, basa i bubnja bilo je nemoguće rekreirati sve slojeve najatmosferičnijih skladbi poput “Haunt“ i “Echo“ te su umjesto toga one prezentirane u ogoljenom, akustičnom ruhu.
Od benda koji zazire od ekstrovertnosti nije naravno bilo za očekivati puno komunikacije s publikom, no Been se prije svoje solo točke na akustičnoj gitari prisjetio legendarnog ad-hoc nastupa u Močvari prije 15 godina (kad su akustični set odsvirali silom prilika, zbog kvara na razglasu).
Bilo je to u doba kad je publika još bila gladna rokenrola, kad je rokenrol još bio nešto živo i nepredvidljivo. Promatrajući posjetitelje na sinoćnjem koncertu, za koje sam dobio dojam da su se sa B.R.M.C. većinom susreli još u doba njihovog prvijenca i koji su se nakon koncerta brzo razišli kućama, pitao sam se koliko bi bilo izgledno da se danas ponovi neka slična situacija poput te od prije petnaest godina, tko bi danas osigurao energiju potrebnu za rock svirku do sitnih sati kojoj ne treba ni novac ni struja u razglasu?
Nastup u Tvornici potrajao je preko dva sata i tijekom njega Black Rebel Motorcycle Club nisu ostali nikome dužni. Svoj rokenrol oni nisu iznevjerili. Pitanju s početka ovog izvještaja ostavljeno je zadnje mjesto na bisu, da zaključi večer.
