Bluesični gospel uradak

Album “Hope And Desire” prvi je album Susan Tedeschi koji se pojavio na hrvatskom tržištu, a sveukupno šesti u njezinoj karijeri. Zbog iznimne talentiranosti i strastvenog pristupa bluesu, countryju, gospel i roots glazbi, možemo samo žaliti što ovu sjajnu kantautoricu upoznajemo tek sad, s gotovo devet godina zakašnjenja.

Jedna od rijetkih blues ratnica, obdarena glasom Janis Joplin ili Bonnie Raitt (ovisno koju više preferirate) i gitarističkim umijećem na tragu Buddy Guya i Stevieja Raya Vaughana, još je od svog prvijenca “Just Won’t Burn” iz 1998. odabrala stazu koju će slijediti: tijekom čitave 1998. i 1999. punila je sa svojim bendom dvorane kao predgrupa izvođačima poput Johna Mellencampa, BB Kinga, Taj Mahala, The Allman Brothers Banda (gitarist i leader sastava Derek Trucks postao joj je suprug 2001.) i Boba Dylana, potvrđujući svoju pripadnost novoj, nadolazećoj generaciji mladih glazbenika čiji zadatak je bio osvježiti blues scenu.

Osnovna razlika između ovog albuma i svih prethodnih jest što je “Hope And Desire” u potpunosti album soul i gospel obrada u produkciji Joea Henryja koji se već odavno dokazao i pokazao kako treba pristupiti tim žanrovima (jednako kao i R&B glazbi) suradnjom sa Solomonom Burkeom (“Don’t Give Up On Me”) i sjajnim albumom raznih izvođača: “I Believe To My Soul”.

S odabranom pjesmaricom u kojoj će se naći obrade The Rolling Stonesa, Boba Dylana, Otisa Reddinga, Ray Charlesa i drugih, potpomognuta fantastičnim bendom s imenima poput Doylea Bramhalla II (Claptonova desna ruka), Davida Palmera, Paula Bryana uz gostovanje nezaobilaznog supruga i legendarnih The Blind Boys Of Alabama (“Magnificient Sanctuary Band“), Susan Tedeschi priuštit će nezaboravan dojam ispričavši 12 priča o nadi i strasti izvlačeći iz svakog stiha bolnu istinu, kao da je svaku pjesmu i sama proživjela uspješno nas uvjeravajući u istinitost svakog njezinog retka.

Premda je svoje stihove, svoju glazbu i svoju gitaru ostavila ispred studija u kojem se snimalo, Susan Tedeschi uspjela je prigrliti svaku tuđu pjesmu poput svoje vlastite, pružajući im jedan posve nov život: “You Got the Silver” tandema Jagger/Richards je, uz Dylanovu “Lord Protect My Child” (za koju nikad ne biste rekli da je Dylanova, što samo potvrđuje neka razmišljanja da sve njegove pjesme zvuče sjajno jedino ako ih ne pjeva on), vjerojatno najbolja pjesma albuma, premda je to zaista teško utvrditi sa stopostotnom sigurnošću.

Nije lako pjevati pjesme gospel ugođaja u blues-rock-country-roots aranžmanima, no to ne znači da je i nemoguće. Čak naprotiv, uz ekipu kakvu je imala za ispomoć, žalosno bi bilo da je u bilo čemu pogriješila.

Njezin školovani glas (Berklee College of Music) upravo je u izvedbama ovih gospel pjesama došao do izražaja, no školovani glas ne znači apsolutno ništa ukoliko glazbu ne doživljavate srcem i dušom, a srećom po sve nas, Susan Tedeschi ima sve troje: i srce, i dušu i školovan glas.

A za istinsko uživanje u njezinim interpretacijama, i slušateljstvu je potrebno imati srce i dušu, a ako možda mislite da te dvije komponente kod vas ne postoje, pustite Susan da ih brzo i učinkovito pronađe.