Blackerska progresija

Usprkos tome što je norveška black metal scena svakim danom sve slabija i jako daleko od vremena kada su vodeći bendovi tog metalnog žanra bile istinske zvijezde, ona se još uvijek više-manje uspješno odupire potiskivanju u zaborav. Tome u prilog idu i brojni black bendovi koji se stalno formiraju, pokušavajući tu scenu što duže održavati ‘na životu’.

Jedan od njih je i Ansur, koji je, uz ostalo zahvaljujući i činjenici da je u nekim norveškim fanzinima osvojio titulu ‘newcomer of the year’ uspio u onome što mnogi nisu; izaći iz anonimnosti i tavorenja u undergroundu. O tome je li to zasluženo i jesu li im tu titulu dodijelili samo black fanovi ili šira metalna populacija, može se diskutirati, no, da je njihov debut vrlo zanimljiv, to je i više nego sigurno.

No, postoji tu i jedna ‘kvaka’. Naime, koliko god se Ansur opisuje kao black metal bend, na što sam naišao u brojnim njegovim predstavljanjima, činjenica je da u njihovoj glazbi ima strahovito puno utjecaja drugih metalnih pravaca, pa bih se čak usudio i reći da oni u biti i nisu pravi, tipični blackeri, što ću pokušati obrazložiti.

Ono što je najsličnije blacku su sirovi vokali i gitare, mada u oba slučaja ima odstupanja, pa se tako zna pjevati i u clean varijantama, dok gitarističke izvedbe imaju i ‘čišće’ ritam, ali i solo dijelove, nalik na thrash/heavy, plus akustike na nekoliko mjesta.

Također, zamjetan je i utjecaj progresivi sklonih, atmosferskih klavijatura, a razlika je i u brzini pjesama, kojih je većina skladana u srednjem ritmu. Isto tako, ima i sporih, ali i brzih dijelova unutar šest izuzetno kompleksnih pjesama, koje traju četrdeset i četiri minute, odnosno, više od sedam u prosjeku.

U pokušaju da ovu muziku približim onoj nekog poznatog benda, rekao bih da ima dosta sličnosti s Enslaved i naročito Bathory, a možda bi Ansur najbolje bilo opisati kao ‘blackerski Opeth’, odnosno progresivni black metal bend. Ne u istoj kvalitativnoj razini s tim Šveđanima, no, s dosta bliskim idejama. Taj bi usporedbi možda najviše mogla odgovarati pjesma “Interloper“, a one sa snažnijim utjecajem blacka su “Earth Erasure” i “Desert Messiah“.

Procjenjujem da je ovo jedan sasvim solidan album, koji bi mogao zainteresirati progresivnije black fanove, jer je ovo doista nešto relativno novo. Niti nalik na iskonski black, a pogotovo ne na onaj kakav danas prezentiraju npr. Satyricon ili Dimmu Borgir, koji su u novije vrijeme čak i manje black metalci od Ansura.

Zato bi blackeri ovo svakako trebali čuti i usput se pomiriti s činjenicom da će black metal kakav je bio aktualan i popularan pred 10-15 godina sve rijeđe moći slušati.