Bilo jednom na zapadu

“Rome” je zajednički projekt talijanskog skladatelja Danielea Luppija i američke producentske zvijezde Danger Mousea aka Briana Burtona.

Luppi je najpoznatiji kao skladatelj i aranžer filmske glazbe za filmove poput mjuzikla “Devet”, ali okušao se i u popu, pa je tako surađivao na albumima Johna Legenda i Gnarlsa Barkleya, čiju jednu polovicu, naravno, čini upravo Danger Mouse.

Sklonost Danger Mousea ka poigravanjima s pop kulturom evidentna je od njegovog “Sivog albuma” na kojem je miksao Jay-Z-a i The Beatlese, a da mu je Luppi srodna duša sklona sličnim poigravanjima moglo se vidjeti iz njegovih djela poput glazbe za pulp film “Paklena vožnja” kojeg je snimio Larry Bishop pod pokroviteljstvom još jednog pop-kulturnog geeka, Quentina Tarantina, ili po Luppijevom samostalnom albumu “An Italian Story”.

“An Italian Story” album je posvećen zvucima na kojima je Luppi odrastao, odnosno glazbi iz talijanskih filmova iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Luppi je surađivao i s Mikeom Pattonom na njegovom lanjskom albumu posvete talijanskim klasicima “Mondo Cane“, a sad je došao red i na posvetu najpoznatijem talijanskom glazbenom doprinosu svjetskoj pop kulturi – špageti vesternima.

“Rome” je, dakle, album inspiriran i posvećen glazbi iz špageti vesterna. I dok se Luppi cijelim svojim opusom pokazuje kao direktni nasljednik skladatelja poput Ennija Morriconea i Alessandra Alessandronija, ni Danger Mouse nije u glazbi iz špageti vesterna od jučer. Najveći hit Gnarlsa Barkleya “Crazy” baziran je na pjesmi Gianfranca i Gian Piera Reverberija iz špageti vesterna “Preparati la bara!” s Terenceom Hillom u glavnoj ulozi.

Od petnaest pjesama na “Rome” šest ih je s vokalom, tri je otpjevala Norah Jones, a tri Jack White, te je na taj način za ovaj projekt stvorena ponajbolja ovogodišnja supergrupa.

Album otvara “Theme Of ‘Rome’” na kojem Luppi i Burton u potpunosti rekreiraju zvuk iz starih špageti vesterna, a slično je i sa ostalim instrumentalima na albumu kojima dominiraju sjetne i ponekad sablasne melodije na instrumentima poput čeleste i crkvenih orgulja, te koji su puni toplih akustičnih tonova, gudača, vokalnih zborova koji ne izgovaraju riječi već samo mrmore, ritmova marša, tremolo i vibrato efekata na gitarama – sve odreda trikova iz vreće starih špageti vestern majstora. Pjesme s Norah i Jackom ipak su klasičnije pitke pop pjesme srednjeg tempa kojima ‘špageti vestern’ efekt daju začini poput upotrebe sveprisutne čeleste, akustične gitare i orkestra.

Album je pun kratkih instrumentalnih ‘interluda’ i ponavljajućih melodija te sa svojom ujednačenom atmosferom funkcionira kao soundtrack za nepostojeći film.

Danger Mouse je autor stihova za pjesme u kojima pjeva Norah, a White stihova za pjesme u kojima pjeva on sam. “Two Against One” je ponajbolja od njih i tipičan primjer Whiteove eliptične igre riječima kojom je opjevao sukob vlastite dvije ili čak tri ličnosti, a time se dobro uklopio i u Burtonove stihove koji slično kao i većina pjesama Gnarlsa Barkleya daju naslutiti određene psihičke smetnje i poremećaje.

Rukopis Danger Mousea vidljiv je ne samo u stihovima već i u glazbi, jer meki basevi, tople melodije, akustični instrumenti i melodične udaraljke, sve su to elementi prisutni u svim njegovim djelima. Mouse već uživa status Phila Spectora novog doba – producenta/autora koji ima jednako kreativnu ulogu u stvaranju glazbe kao i skladatelji i izvođači.

Spectoru je kreiranje vlastitog prepoznatljivog zvuka bilo i blagoslov i prokletstvo, od njega je stvorilo najpoznatijeg producenta svih vremena, ali ga je isto tako ograničilo na producenta koji ima samo jedan trik. Mouse je stoga na vrijeme počeo šarati po raznim žanrovima i surađivati s raznolikim izvođačima od Cee-Lo Greena, preko Becka i The Black Keysa do Danielea Luppija. U prilog mu idu i današnja postmoderna vremena u kojima su takva šaranja poželjna – nekad publika i kritika jednostavno nisu mogli svariti kombinaciju Spectora i Cohena ili Spectora i The Ramonesa.

“Rome” je kulerski album koji vam se polako uvlači pod kožu i uvlači vas u svoju atmosferu. Premda na prvu djeluje kao još jedno zafrkantsko poigravanje s boljom prošlošću, dugotrajnost mu je osigurana kvalitetnim rukopisom Burtona i Luppija, dvojice autora kojima je glazba iz špageti vesterna zapisana u njihov glazbeni DNA.