Recenzije

Amerikanac u talijanskom filmu

10.7.2010. @ 09:18 Muzika. hr

Obećavan od ljeta 2008., "Mondo Cane", album Mikea Pattona, napokon je u mjesecu svibnju godine ove ugledao police.

Ideja kreće 2007. godine kada Mike Patton održava nekoliko koncerata po Italiji pod nazivom Mondo Cane, gdje uz pratnju orkestra od 40 članova, benda od 15 članova i zbora pjeva stare talijanske pop-klasike iz '50-ih. i '60-ih. Ideja je krenula tad, a nastala je mnogo prije kao posljedica njegovog života u Italiji i slušanja tamošnjih radijskih postaja.

Tada je poželio obraditi te pjesme, ne kako je rekao zbog nostalgije, već da kroz nove modernije interpretacije pokaže koliko su te pjesme vitalne i važne i danas. "Mondo Cane" snimljen je uživo na koncertima, studijski dorađen i tako napokon odrađen i ponuđen.

Mada najavljivan kao projekt koji iznenađuje, zapravo ne iznenađuje nimalo. Mike Patton je već duže teatralan, zalizan, i u odijelima, a gdje je mogao pronaći idealan spoj svih tih svojih fascinacija nego u talijanskom 'slatkom životu' opjevanom u velikim pjesmama njihovih legendi. Ali ono što svakako, stalno i iznova, iznenađuje je ta idealna mjera koju Mike pokazuje u svojim projektima. Ovdje, obrađujući tuđe pjesme, čini to odajući dužno poštovanje originalima, te ih tek laganim dodirom svoje jedinstvenosti u aranžmanima mijenja i teleportira u ovo novije vrijeme.

Da imamo posla s cijelim onim spomenutim orkestrom i izvanrednim moćnim vokalom koji s lakoćom donosi prošlo vrijeme već se zna nakon što se odsluša prva, velika Minina pjesma iz 1960. "Il cielo in una stanza", većini možda najbolje poznata iz filma "Dobri momci".

Zatim "Che notte!" Freda Buscaglionea vam pada kao budali šamar jer to je to, to je zalizani Mike s malim češljićem u džepu sakoa kakvim smo ga već viđali na slikama, samo je sad i titlovan, totalno pogođenim titlom prpošnog gangstera širokog osmijeha.

"Ore d'amore", pjesma još jednog Freda (Fred Bongusto) no poznatija kroz obradu Franka Sinatre i naziv "The World We Knew", zanosi žičanim i obuzima jednoličnim klavirskim zvukom, a sve ostalo čine svi ti umjesni zvučni dodaci.

Četvrta pjesama je najočekivanija, Mike je morao progovoriti kroz svog idola Morriconea, te je izabrana pjesma "Deep Down", jedina pjesma koja zalazi u engleski, ali samo zato što je i u originalu takva na soundtracku filma "Diabolik".

Filmskim ozračjem nastavlja se i sljedećom pjesmom "Quello che conta" iz filma "La Cuccagona". Lijepa ljubavna pjesma odličnih stihova s dirljivom trubom i laganim violinama, ujedno predstavlja i najmirniji dio albuma koji ubrzo razbija "Urlo negro" pjesma benda The Blackman iz 1967. koja će biti najdraža onima koji pate od Pattonskog disordera te im je po albumu potrebna doza Pattonske buke. Ali to je i pjesma gdje Mike definitivno uspijeva u svom naumu dokazivanja koliko su pjesme ovog albuma vitalne i u današnje vrijeme, ova je! Ova je zapravo tek sad našla svoje pravo vrijeme i bolja je od originala.

"Scalinatella", prva prava napolitanska, nakon bombastične "Urlo negro" dođe isključivo kao dobra uvertira u "L'uomo che non sapeva amare" koja vas udara sa svom raspoloživom municijom orkestra, benda, pratećih vokala i Mikea. On tu dobiva drugi za njega dobro pogođeni titl od stihova pjesme koji vrlo lako može razapeti žensko srce. Vrlo rado ga zamišljamo baš tako, kao šarmera i skitnicu koji ne uspijeva voljeti.

"20 km al giorno", originalno pjesma Nicole Arigliana, nekako se karakterno jako dobro poklapa s Mikeom. Kad usporedite Mikea s Nicolom jednostavno se stječe dojam o njihovoj sličnosti i zvuči kao da je Mike otpjevao pjesmu svog nona, koji je bio jednako dobar šaljivdžija kao što je i on sad. "Ti offro da bere" i "Senza fine" vas stopiraju i lagano unose u završetak ali 'senza fine' jer nosite to sve još neko vrijeme u uhu.

Velika škakljivost projekta je jezik, jer Bože sačuvaj nas... i Amerikanaca koji govore talijanski, no Mike se vrlo dobro infiltrirao u tu tečnost i melodičnost i za jednog Amerikanca (oprostit ćemo mu sitne nesavršenosti) taj talijanski održava gangsterski.

No koji god jezik bio, jedno je sigurno, "Mondo Cane" vrišti Mikeom Pattonom i apsolutno je morao biti njegov sljedeći album, jer oni koji ga poznaju bolje, znaju da je već htio biti crooner, da je koketirao s Morriconeom i obradama filmske glazbe i da je već nudio druge jezike u svojim izričajima. Sve to bila je priprema za "Mondo Cane". A "Mondo Cane" je baš kao vrtnja na vrtuljku lunaparka, sjedite na jednom mjestu, a vidite i čujete svašta! Čisti polusatni ringišpil!

Tekst: Maja Biloglav

Albumi