Autorski album ‘Božice ljubavi’

Kompletna glazbenica, jedna od najosebujnijih pjevačica u povijesti jazza, glumica, ali i skladateljica i pjesnikinja, Abbey Lincoln je objavila novi album. Snimila ga je krajem prošle godine, pola stoljeća nakon što je ostvarila svoje prve samostalne snimke i objavila ih na svojim čuvenim albumima.

Još od ploče “Abbey Is Blue” iz 1959., za koju je snimila autorsku skladbu “Let Up”, na svoje albume uvršta i vlastite skladbe. No, “Abbey Sings Abbey” se od prethodnih razlikuje po tome što je na njega uvrstila najviše svojih pjesama. Od njih dvanest, za jedanaest je napisala glazbu i tekstove.

U tom su se izboru našle i nove obrade nekih od njezinih najpoznatijih skladbi što ih je snimila na prethodnim albumima poput “Throw It Away“, “And It’s Supposed to Be Love“, “The World Is Falling Down“, “The Music Is The Magic” i druge.

Jedini standard na albumu je “Blue Monk” slavnog klavirista i skladatelja Theloniousa Monka, koju je prvi put snimila 1961. za svoj album “Straight Ahead”. Prigodom susreta tijekom kojeg smo razgovarali o najznačajnjim događajima njezine karijere, Abbey Lincoln je o tome rekla: “U to sam doba već pisala tekstove na skladbe drugih autora. Tako sam i upoznala Theloniousa Monka zbog čega sam jako sretna. Nisam ga pitala za dopuštenje, ali na radiju sam slušala njegove skladbe, primjerice ‘Blue Monk’, i za nju napisala tekst. Max Roach (bubnjar na snimanju albuma i mentor Abbey Lincoln, op.p.) nazvao je Monka i pozvao ga na snimanje mog albuma ‘Straight Ahead’. Došao je i rekao da možemo koristiti tekst.

Prije nego je otišao šapnuo mi je: “Nemoj biti savršena!” Rekla sam Maxu: “Thelonious mi je rekao da ne budem savršena. Što je pod time mislio?” Max je odgovorio: “Pogriješi!” Nisam znala što traže od mene, no tijekom godina sam shvatila.” Zahvaljujući iskustvu što ga je stjecala surađujući s najvećim zvijezdama jazza, u njezinoj su glazbi ekspresivnost, izražajnost, emotivnost, spontanost i neoterećenost mogućom pogreškom, uvijek ispred perfekcionizma i klišea.

Jedna je od rijetkih koja se u tim elementima uspjela približiti čuvenoj Billie Holiday koja joj je bila nadahnućem kao pjevačica, ali i skladateljica: “Prvi put sam slušala Billie Holiday kao četrnaestogodišnjakinja. Njezin je glas odmah dirnuo moju dušu. Vjerujem da je bila jedna od najboljih žena Sjedinjenih Američkih Država. Od nje sam učila. Bez nje ne bih znala kojim smjerom trebam krenuti. Bila je pisac i filozof. Kroz njezinu pjesmu ‘God Bless The Child’ progovara sam Bog.”

Iako je od samih početaka samostalne karijere, sve do ovog albuma, na snimanjima svojih albuma redovito surađivala s najvećim zvijezdama jazza poput Maxa Roacha, Sonnyja Rollinsa, Clarka Terryja, Jackiea McLeana, Stana Getza, Charliea Hadena, Pata Methenyja, Bobbyja Hutchersona, Joea Lovana i drugima, CD “Abbey Sings Abbey” snimila je uz sastav što ga je okupila za ovu prigodu, bez poznatih gostiju koji bi donijeli na atraktivnosti, ali bi možda utjecali na ostvarenje zamisli o drukčijem konceptu i zvuku. Naime, poput nekih drugih jazz pjevačica koje su se tijekom karijere udaljile od klasičnog jazz izraza, i Abbey Lincoln na ovom albumu zanemaruje taj idiom kojem je bila vjerna tijekom cijele karijere, a više se posvećuje kantautorskom pristupu i emotivnim interpretacijama svojih pjesama angažirane tematike.

O svojem pogledu na glazbu i stilske odrednice rekla je: “Trenutno je u glazbi mnogo zbrke. Duke Ellington je uvijek govorio da njegova glazba nije jazz. Mahalia Jackson je govorila da glazbu ne treba imenovati. Znam da nadahnuće dolazi iz Afrike. To zovu gospel, spititual, rock, bebop ili jazz, samo zato da bi bolje prodali glazbu. Ali, radi se o ljudskom duhu, iako su neki stilovi uzvišeniji od drugih. Onaj kojeg nazivaju jazzom na vrhu je piramide, ali treba pjevati vlastiti duh, posvećeni ljudski duh.”

Aminata Moseka (Božica ljubavi), kako ju je prozvao gvinejski predsjednik Seku Toure, svoj je duh ispjevala uz kvintet u kojem sviraju svestrani gitarist i mandolinist Larry Campbell, kontrabasist Scott Colley i bubnjar Shawn Pelton, te glazbenici koji su poosebice zaslužni za drukčiji zvuk: harmonikaš Gil Goldstein i violončelist Dave Eggar.

Ostvarila je melankoličan ugođaj još jednom ukazavši na poseban duh vlastitih skladbi koje se zbog intimnosti, osobnosti i duboke unutrašnje snage, iako to svojom kvalitetom zaslužuju, ne usudi pjevati niti jedna druga pjevačica

(Preuzeto iz Novog lista od 17. lipnja 2007.)