Art Brut: Romantično sarkastični humor

Art Brut, nedostajali ste. Prošlo je čak sedam godina od posljednjeg albuma “Brilliant! Tragic!” što je mnogo, predugo…

U navali britanskog indie rocka u prvoj polovici ‘nultih’, Art Brut su se istaknuli sa sasvim drugačijom pričom. Iako su imali taj zvuk, njihovi tekstovi su oduvijek bili pozitivno uvrnuti, napisani s puno smisla, ponekad vrlo šaljivi, a ponekad dubokoumni. Za to je naravno zadužen Eddie Argos, genijalac svoje vrste. To je dokazao na mnogim mjestima, a osim Art Bruta i dalje se sjećamo briljantnog albuma “Fixin’ The Charts, Vol. 1” od Everybody Was in the French Resistance…Now!.

Kako sve to zvuči danas, nakon gotovo petnaestak godina karijere i sedam godina pauze? Pa rekao bih podjednako, baš onako kako je i zvučalo kada su stali 2011. s posljednjim albumom. Imaju taj šarm, ali ne pogađaju baš svaki put kao na početku karijere. Ima tu pregršt vrlo zabavnih pjesama koje će na vaše lice izmamiti smiješak, ali ima i onakvih koje bismo najradije zaobišli jer su jednostavno previše obične za Art Brutovu pjesmaricu.

Ne znam kako da drugačije opišem Eddieja, nego da je vrlo sarkastičan romantik. To se jasno osjeća kroz većinu albuma, a sve kulminira s “I Hope You’re Very Happy Together” u kojoj jasno daje do znanja da je napravio sve što je mogao da zajebe svoju vezu, ali ipak mu se u refrenskom dijelu dogodi neki inat, pa pjeva “I Hope You’re Very Happy Together, And If You’re Not, That’s Even Better“. To je on, romantik jako britanskog (humorističnog) štiha i kad je ovako raspoložen, Art Brut rastura.

Cijeli album obiluje lepršavim gitarskim indie pop rockom, pa tako već uvodna “Hooray!” odaje jednu himničnu atmosferu koja će se vjerojatno pjevati na mnogim britanskim koncertima, ali i šire. Nakon nje dolazi ranije spomenuta “I Hope You’re Very Happy Together” i tu shvatimo da im je pauza dobro došla, jer su fino napunili baterije i sad ponovno pogađaju dobre i iznimno radiofonične pjesme.

Berlin je oduvijek u Eddiejevu srcu, pa ne čudi da je složio i predivno uvrnutu “Good Morning, Berlin” (odlične zviždajuće dionice uklopljene u refren), “She Kissed Me (And It Felt Like a Hit)” je eksplozivna, “Schwarzfahrer” je nešto laganija, a tek onda dolazi jedan od dva singla s albuma, pjesma “Hospital”, u kojoj je Eddie postao Eggy Argos. Najavni singl, ujedno i naslovna pjesma albuma “Wham! Bang! Pow! Let’s Rock Out!” nalazi se na samom kraju što daje dinamiku albumu jer nije sve locirano na jednom mjestu.

Upravo u drugom dijelu albuma se i nalazi poneka pjesma koja zvuči kao da nije sve do kraja sjelo u njima, iako i one djeluju prpošno i zabavno. I kao takve, odlično se uklapaju u cjelinu, jer to je Art Brut koji zna šarmirati i nasmijati (tekstualno) te time lako prekriti svoje eventualne nedostatke.

Oduvijek su Art Brut bili poseban bend. U trenutku kada je svaki dan iskakao neki novi najbolji bend na svijetu iz britanskih medija, Art Brut su se uspjeli pozicionirati sa svojom dozom humoresknih skica indie rock usmjerenja. Jasno je da Eddie nikad nije tražio veliku slavu (često se sprdao s velikim zvijezdama, što smo mogli i vidjeti u Zagrebu prije desetak godina na njihovom odličnom festivalskom nastupu), ali je ipak šteta što Art Brut nisu snažnije zasjali. Kvalitetu su oduvijek imali, ali očito je da im je za nešto više trebao i malo drugačiji pristup, baš kao i u slučaju The Cribsa. Nadam se da će ih “Wham! Bang! Pow! Let’s Rock Out!” barem malo vratiti u fokus, iako je sedam godina možda i previše…