Iza nas je još jedno SuperUho, mali festivala širokih razmjera, koji se ove godine odvijao u nešto intimnijem izdanju. Sad je red da se ta tri dana sažmu u jedan iscrpan izvještaj. Nakon četiri dana kampa, neispavanosti i vožnje starom cestom kroz Dalmaciju na dan Oluje, dok me komarci grickaju a laptop prijeti otkazivanjem poslušnosti, vidim da će ovo biti zanimljivo putovanje. Pa, krenimo.
Ovogodišnje je izdanje bilo skromnije u odnosu na prethodne godine. Kamp je bio donekle lo-fi u odnosu na prethodne godine, reduciran sadržajima, nazovimo ih tako. No, SuperUho je festival na koji dolazim zbog glazbe, jer su upravo izvođači koje Mate Škugor dovodi odlučujući faktor koji SuperUho ponajviše izdvaja iz mora festivala (ha, morske metafore, očekujte ih još) tu su, naravno, i drugi čimbenici zbog kojih ovo nikad neće biti tvoj tipičan festival, ali je naglasak na glazbi koja se dolazi slušati, makar imena ne bila zvučna prosječnom slušatelju. Koncipirano kao posveta nekadašnjem NO Jazz festivalu, s naglaskom na glazbenike koje trebaš čuti jednom u životu, ovo je upravo mjesto gdje se izvedba i muzika spajaju u čistoj formi. A dobar dio publike će, opet, svoju glazbenu žeđ povjeriti Škugorovom uhu i doći na festival jer znaju da se ovdje glazba otkriva, a koncerti pamte.
Dan prvi
Kako je festival krenuo na tragu Murphyjevog zakona, prvom su danu presudile vremenske neprilike, pa je koncertnu večer naprasno prekinula kiša i olujni vjetar. Ipak, uspjeli smo odslušati prva dva nastupa, Seine i Boba Moulda. Ivan Ščapec je promovirao posljednji album “22”. Imao je pitak slijed starih stvari, nakon kojih je izveo presjek novog albuma, pokazujući zrelost nove faze stvaranja. Ono što je počelo kao melodični indie završilo je mračnim trip hop dijalogom Ščapeca i Petrovića, uz temu para kao simptomatičnog lajtmotiva.
Za Boba Moulda se skupila grupa istinskih die hard fanova ispred pozornice. Frontmen legendarnog Hüsker Düa nastupio je sam s električnom gitarom, neumorno izbacujući stihove gladnoj publici ispred sebe. Bio je to prekrasan, nepatvoreni punk rock koji nije omeo vjetar i kiša; Bob je svirao dok ga nestanak struje nije zaustavio. Skupili smo se u šatoru, pokisli malo fizički, malo duhom i prihvatili nesretni kraj večeri i opustošenu pozornicu, bez nastupa Shilpe Ray koju sam željno iščekivala.
Dan drugi
Strah koji se ušuljao nakon nesretnih događaja prvog dana pokazao se, na svu sreću, sasvim neopravdan. Druga večer festivala je tekla u dosta dobrom raspoloženju, a i povećanom broju ljudi. Program je istaknuo snage lokalnog kolorita – The Fogsellers, Neon Lies i Kike Dok. The Fogsellers, šibenski electro fusion trojac (koji je kasnije postao kvartet), otvorio je večer svirkom od kojih sat vremena koja je bila intrigantna, ali razvodnjena s vremenom. Kike Dok je idejno bio predviđen za prvi dan pa je njegov akustični ‘dad rock po domaći’ bio žanrovski otklon od ostatka večeri. Akustični mikrosvijet na solo stejdžu bio je simpatičan korak prema dalmatinskom điru, a isti se Kike pojavio u ulozi malo manje family friendly DJ-a na kraju večeri.
Na glavnom stejdžu se, u međuvremenu, smjestio glavni akt. Već je na tonskoj bilo jasno da će Marc Ribot s limenim kvartetom biti vrhunac večeri, što se i pokazalo istinitim. Ribotove pjesme otpora (“Songs of Resistance”) bile su katarzični raspon od ljutnje do oslobađajućeg plesa. Ideja iza njih, oživljavanje protestnih pjesama iz američke, ali i europske prošlosti kako bi glazbi vratio njen aktivistički impuls u američkom društvenom mraku, odlično je ostvarena s bendom koji Ribotovu gitarsku vituoznost veže glazbenim nasljeđem imigrantske Amerike. Latinski i afrički ritmovi vođeni Ribotovom gitarom predstavili su backbone Amerike s ulica. Britki bard Trumpove ere imao je petominutni recital o birokraciji, a izvedba “Bella Ciao” je ostavila zapažen trag, iako sam očekivala glasniju reakciju publike. Ali, opet, Superuha publika nije nalik svakoj drugoj, ona puno bolje sluša.
Pobjeda domaće scene večeri bio je solo projekt Gorana Lautara, Neon Lies. Neodoljivo je podsjećao na mračni sjaj osamdsetih, sythwave i goth dok je utvarno mahao mikrofonom nad ljudima. Nastup koji je vrijedilo ispratiti, a kada sam pomislila da je iznenađenjima kraj, eto ti vraga.
Večer je zatvorio Art Brut, britansko-njemački indie bend koji će se pamtiti po užasno zabavnom frontmenu. Eddie Argos je otprilike onaj pijani ujak kojeg se obitelj srami, ali je tebi najdraži. Skakao je pozornicom poput prevelikog djeteta i balansirao na ogradi te, ignorirajući formalnosti, odmah uskočio u osobne teme tipa ‘kako sam razočarao čitavu obitelj’. U svakom slučaju, odličan primjer poklapanja britanskog humora s ovdašnjim, punk rock koji je pitak, a redovno počinje s “This is a real true story, happened to me”.
Dan treći
Eh, evo dogurasmo do zadnjeg dana. Treću je večer otvorio sicilijanski noise/math bend Uzeda. Načelno nisam fan ove vrste rocka, carstvo mojih lakih nota ne zalazi često u te vode, ali volim osjećaj koji govori ‘ovo će biti dobro’, naročito kad se ostvari u energičnoj buki Sicilijanaca od pet banki. Giovanna Cacciola je lavovski odradila nastup, s obzirom da je u Primošten stigla s teškim bolovima u leđima. Na njoj se to nije dalo vidjeti, a opet je bol nesumnjivo pridonijela njenom performansu neiskorjenjivog gnjeva, u izrašpanom glasu koji kao da izviru iz dubokog grotla. Nesvakidašnja energija koja prkosi godinama ostavila me istinski impresioniranom na početku posljednje večeri.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Nastup Colina Stetsona bio je svojevrsna kulminacija ovogodišnjeg festivalskog repertoara. Stetson sam na pozornici sa svojim saksofonima je impresivna pojava – kako uzme saks u ruke, tako se pretvori u instrument sav. Dok se mišići stežu i opuštaju, njegovo tijelo radi kao pumpa, dok kružnim disanjem stvara jazz koji je zapravo elektronika, koristeći samo mikrofone. Stetsonov nastup dobro govori o oslobađanju jazza iz ustaljenih formi i širokom spektru koji taj pojam pokriva. Bas saksofon je rezonirao kroz unutrašnjosti i kroz prirodu poput buđenja nemani iz dubine mora, osobno najdraži dio večeri. Vozio nas je Colin kroz ambijentalu, trip hop i što već ne, puneći praznine u pojmu avangardnog jazza.
Lovely Quinces i Chui su zatvorili festival. Dunja je na akustičnoj pozornici, u onome što je bio prilično dreamy setting samo s paletama i reflektorom, podsjetila zašto je jedna od većih uzdanica domaće kantautorske scene. Izvedbu su donekle iščašile priče između pjesama, ali opet, kao da je lako, primjerice, pričati vic o Isusu pred punom pozornicom. Izvela je sjajnu obradu “Bloody motherfucking asshole” Marthe Wainwright, za koju sama kaže da govori sve bitno o njoj samoj, i novu “Sick in the head”, ne bi li ego pao u vodu pred rezonirajućim glasom, a muzika govorila za sebe. U tom je tonu krenuo posljednji bend večeri. Chui su nas za kraj odveli u svoju rapsodiju osjetila i prigodno zatvorili festival jednim klupskim pristupom svojoj vrsti jazza. Sjećanje me izdaje i riječi mi nestaje, kako to i biva na kraju svih krajeva, pa ću ovdje obznaniti fajrunt do sljedećeg, nadajmo se.
