Embassy 516: Predivan dubrovački mrak

Ponekad je dobro uzeti veću pauzu i pomno razraditi ideje za novi album. Nakon zanimljivog prvijenca “Surveillance Of The Environment”, dubrovački Embassy 516 uzeli su više od šest godina za objavu novog albuma. Je li toliko vremena pomoglo da sve poslože baš onako kako treba? Po mojem mišljenju – DA.

Bend je nastao još 2006., a generalno se sve vrti oko Žarka Dragojevića koji se očito navukao na britansku glazbu mračnijeg karaktera, kako onu iz ’80-ih, tako i ovaj moderan revival koji je stasao zadnjih petnaestak godina. Za lijenije ljude koji manje prate scenu, najlakše bi ih se moglo usporediti s bendovima tipa Editors ili u našem podneblju, na pola puta između The Orange Stripsa i Jonathana što je i realniji opis.

Kao i svi navedeni bendovi, tako i Embassy 516 svojem slušatelju se obraćaju na engleskom jeziku što je u današnje vrijeme sve manji problem, barem se ja tome nadam budući da su se neki bendovi uspjeli probiti pjevajući tako. Teme koje zaokružuju su od ljubavnih do socijalne tematike, sve bazirano na životu u Dubrovniku.

Uvodna “In Medias Res” je upravo ono što očekujemo od bendova poput Embassy 516. Taj mračan zvuk i poneki žešći rif uspjeli su objediniti u jednu moćnu pjesmu koja je nošena predivnim (i pamtljivim) refrenom što bi u Britaniji postalo momentalni hit da su slučajno od tamo, a ne iz Dubrovnika. Upravo ta moć rađenja dojmljivih i uhu primamljivih refrena na prvu, često se osjeti u pjesmama što daje albumu šansu da lakše dođe široj masi koja sluša radijske postaje.

Već sljedeća “Retained Mode” je znatno kompleksnija, kako glazbeno, tako i lirički. Tu se propitkuju mnogi problemi, a pjesma ima nekoliko ritmičkih prijelaza koji objedinjeno zvuče odlično, posebno gitare u pred refrenu. Najvedrija pjesma albuma je svakako “Solitude Signal” te i ona ima zanimljivu igru laganije atmosfere tijekom ‘kitica’ i žustriju tijekom refrena.

Kako album odmiče prema kraju, tako dobivamo sve zaokruženiju cjelinu čime su Embassy 516 dokazali da u njima ima mnogo dinamita. U toj drugoj polovici svakako treba izdvojiti ulete saksofona u “Phasmid” i jednostavno predivnu baladu “The Limpid Light” koja mi na kraju ispada kao najveći favorit albuma.

Službeni dio albuma ima deset pjesama, a tome je nadodano čak četiri bonus pjesme čime možemo zaključiti da se bend htio ispričati za podužu pauzu između prvijenca i “Correlationa”. To je ispala dobra fora jer ti bonusi se fino uklapaju u cijelu priču oko albuma.

Embassy 516 su pogodili s novim albumom “Correlation”. Pjesme su im lijepe i prozračne, dobrim dijelom radiofonične, pa bi bilo logično da uspiju ponovno skrenuti pažnju na sebe, još više nego prvi put prije šest godina. “Correlation” je moćan album koji se znalački poigrava s mračnijim zvukom i povremeno žestokim gitarama, dok lirika to fino upotpunjuje. Ovdje ima bisera, predivnih pjesama koje će vas natjerati da album iznova preslušate, siguran sam u to, a to je u današnje vrijeme sve teže postići jer se svi fokusiraju samo na singlice…