Embassy 516: “Osnovati bend – to je najveći problem početnika”

2254

Priča počinje sablasno. 1. veljače 1995. Richey Edwards, gitarist i tekstopisac sastava Manic Street Preachers, napušta sobu 516 londonskog hotela Embassy i nikad više nije viđen.

Tijelo nikad nije pronađeno, i tek je nedavno proglašen službeno mrtvim. Obožavatelji tvrde da je viđen na više lokacija nakon hotela Embassy, ali te priče staju na glasinama jer nema čvrste potvrde.

Desetak godina nakon njegovog nestanka, mladi glazbenici iz Dubrovnika se okupljaju, te pod imenom Edwardsovog posljednjeg potvrđenog prebivališta, Embassy 516, kreću u avanturu zvanu rock bend. S njihovim liderom Žarkom Dragojevićem popričali smo u povodu izlaska debitantskog im albuma “Surveillance Of The Environment“. O albumu, bendu, trnovitom putu do izdanja debija i ostalim zanimljivostima pročitajte u nastavku.

Debi album “Surveillance Of The Environment” je izašao. Kako bi ga, u nekoliko riječi, opisao publici?
On je plod našeg šestogodišnjeg rada, i prije godinu i pol napokon je i snimljen u studiju Kramasonik. Donosi 12 pjesama koje su sve u sličnom ‘raspoloženju’ i atmosferi koja je možda dosta hladna, ali vas može iznenaditi i s toplim dionicama gotovo pop izričaja.

Inspiracija za naslov albuma bio je američki teoretičar komunikacija Harold Laswell?
Riječ je o njegovoj komunikacijskoj teoriji koju je podijelio u tri stupnja: prvi je taj nadzor okoline i okruženja, tj. upijanje svega što se nalazi oko vas, čiji je engleski naziv ‘surveillance of the environment’; drugi stupanj je korelacija, tj. ‘correlation’; treći je prijenos ili ‘transmission’. To je za mene u studentskim danima bilo vrlo zanimljivo, te sam te nazive uzeo za našu trilogiju. “Surveillance Of The Environment” prvi je dio naše konceptualne audiovizualne cjeline. Kaže se da je najlakše snimiti prvi album, te da je pravo iskušenje na sljedećim albumima opravdati status stečen debijem. Imaš li već materijal za nastavak?
Ja sam to radio gotovo maliciozno i s dozom mudrosti, tako da je drugi album već u potpunosti gotov, samo pjesme nisu svirane uživo. Također je spreman i veći dio pjesama za treću cjelinu. Pitanje je samo kad ćemo skupiti financijska sredstva za novi ulazak u studio. Druga cjelina mnogo je kvalitetnija i aranžerski pročišćenija. Tako da mislim da će drugi album biti ulazak u sigurnost, dok je ovaj prvi bio ispipavanje terena. Kad se snima album obično postoji mnogo više pjesama nego što se na kraju nađe na finalnom izdanju. Koliko pjesama je otpalo?
Za svaku od spomenute tri cjeline postojalo je oko tridesetak pjesama, dakle trećina je odabrana, a ostatak je stavljen sa strane. Nisu odbačene, i možda će izaći u nekim drugim oblicima, možda čak i ne pod imenom Embassy.

Kazao si da postoje dobre i loše strane u odrastanju unutar dubrovačkih zidina. Koje su dobre, a koje loše?
Postoji mentalitet u Dubrovniku koji je istodobno divan i podcjenjivački: primjerice, sutra se Angelina Jolie može prošetati Dubrovnikom i možda bi je nekoliko ljudi zamolilo autogram, a ostali bi je ostavili na miru. Embassy 516 postoje već šest godina i tek sad počinjemo dobivati priznanje i pokoji kompliment, ali ništa osim toga. Znači, neće biti hvalospjeva i potpore – možete se osloniti na obitelj i prijatelje, ali izvan toga okolina vam neće nimalo pomoći. S druge strane baš je lijepo stvarati u gradu koji ima toliku povijest i takvu ljepotu. Ja često znam isticati da smo mi ambasadori tih zidina!

A propos Angeline koja bi mogla jednog dana prošetati Dubrovnikom, ti si jednog ljeta slučajno naišao na Beyonce i Jay-Z-a…
Da, ima takvih situacija… Moj susret s njima dogodio se u tri ujutro, ali to je bilo svega nekoliko sekundi. Posljednji takav primjer bilo je lanjsko snimanje serijala “Games Of Thrones”. Zvijezde su se viđale kroz cijeli dan, po ulicama i kafićima… ali kao što sam kazao, nitko ih nije gnjavio i percipirani su kao samo još jedan stanovnik Dubrovnika.

Muziku podržava

Kad si krenuo s Embassy 516 koristili ste pseudonime – ti si bio Silver. Gdje su oni nestali?
Pseudonimi su bili moja početna ideja, ali sam s vremenom shvatio da to u javnosti neće ostaviti dobar dojam, jer ljudi više vole vidjeti stvari potpisane imenom i prezimenom. Veći je kredibilitet i značenje.

Zašto pišeš pjesme na engleskom?
Kad ste mladi, naivni i slušate većinu glazbe koja je na engleskom, pomislite da je cool stvarati takvu glazbu te se pokušavate približiti tim uzorima. Sad, koliko je to dobro ili loše teško je procijeniti. Ali Embassy kao početna ideja bio je na engleskom, i glupo bi bilo nakon nekoliko godina tu ideju mijenjati. Ali ja također smatram da treba stvarati na materinjem jeziku i doprinositi našoj kulturi. U jednoj ekipi sličnoj Embassyu radim jedan drugi projekt, i tu ćemo pretočiti neke druge riječi. Ali Embassy će do kraja ostati na engleskom.

Pišeš pjesme i na hrvatskom…
Pa još sam u srednjoj školi napisao mnogo tekstova na hrvatskom, koji stoje nagomilani. Imam sigurno više napisane poezije i proze nego tekstova za pjesme.

Što misliš o ostalim hrvatskim izvođačima koji pjevaju na engleskom?
Primijetio sam da se u posljednje vrijeme pojavilo mnogo autora koji stvaraju kvalitetnu glazbu na engleskom. Ako postoji prostor gdje se Hrvati mogu izraziti na engleskom – ja sam uvijek za. A i većina naših kolega s Geenger Recordsa: Kimiko, Hemendex, Makazoruki, Ruiz… svi su oni više orijentirani na engleski. U Švedskoj postoji mnogo bendova koji pjevaju na engleskom i popularni su u inozemstvu, pa zašto tako ne bi bilo i u Hrvatskoj.

Od stvaranja pjesama do izlaska albuma bio je dugačak i težak put. Nabroji nekoliko problema na koje mladi bendovi mogu na tom putu naići.
Mislim da je teško izdvojiti mali broj problema, jer kad jednom odlučite osnovati bend – to je vaš najveći problem. Sve manje probleme morat ćete usput rješavati, te također zadržati onu početnu pozitivnu energiju. Naš veliki minus je što dolazimo s krajnjeg juga i sve nam je daleko. Izdavanje prvog albuma potrajalo je sigurno dvostruko duže nego što bi potrajalo da smo rođeni i stvarali u Zagrebu. Tek 2009. smo prvi put zasvirali u zagrebačkom Sax!-u, a osnovani smo 2006. Dakle, tri godine je trebalo da skupimo stvari, sjednemo u kombi i pođemo na put. Na početku nismo ništa znali: kako skupiti kontakte, organizirati nastupe…

Moja preporuka mladim bendovima je da danas, kad je na Internetu sve dostupno, provedu mnogo vremena u povezivanju s ljudima na netu, s klubovima, promotorima i novinarima, jer danas preko e-mail adrese možeš napraviti mnogo. I ja sam uvijek spreman učiti od starijih kolega, i još uvijek učim.

Za razliku od mnogih glazbenika s kojima sam pričao, ti si vrlo naslušan. Koliko glazbena naslušanost može pomagati u stvaranju glazbe, a koliko može odmagati u originalnosti?
Ja bih tu napravio distinkciju između ljudi koji poput mene mnogo slušaju glazbu, te muzičara koji mnogo sviraju i ‘skidaju’ tuđu glazbu. Meni nikad u Embassyu nije palo na pamet da radimo obrade – sve je rađeno s ciljem stvaranja autorske glazbe. Samo ponekad na koncertu napravimo neku obradu nama dragih bendova. A što se tiče moje naslušanosti – ja zaista volim slušati glazbu, ne dijelim je po žanrovima nego na dobru i lošu glazbu. Nije mi važno je li ona pop ili black metal, samo sam protiv narodnjaka. Bio sam na mnogo koncerata u inozemstvu i u Hrvatskoj, jer, kao što rekoh, od drugih bendova možeš samo naučiti.

Jedan od tih inozemnih koncerata bili su Red Hot Chili Peppers u Milanu. Također si jedan od prvih kupaca ulaznice za njihov zagrebački nastup. Koliko su Peppersi dobili ili izgubili odlaskom Frusciantea?
2006. sam sa još dvojicom prijatelja potegnuo iz Dubrovnika do Milana. Tad su bili u naponu snage, a Frusciante je za mene jedan od najvećih živućih gitarista, i žao mi je bilo kad je i drugi put napustio bend. Ali znam da je Josh Klinghoffer najbolja moguća zamjena koja se na njegovom mjestu mogla dogoditi, i vjerujem da mu je John dao jako dobre smjernice. A u vezi njihovog milanskog koncerta, meni je u najdražem sjećanju ostalo to da je na koncertu kao predgrupa nastupio Mike Watt. Ako okrenete album “Blood, Sugar, Sex, Magic”, vidjet ćete da je on posvećen Mikeu Wattu. Možete tada zamisliti moje oduševljenje.

Veliki si fan Conora Obersta, te si zbog njega u svega jedan dan ‘potegnuo’ na koncert iz Dubrovnika u zagrebački Pauk u jesen 2008.
Da, bio je to jednodnevni posjet Zagrebu, kad vas u Dubrovniku čekaju posao, djevojka i obveze. Provedeš brojne sate u busu ili avionu da bi proveo sat i pol ili dva sata na tom koncertu, te ga pamtio za cijeli život. On je sigurno među top deset koncerata na kojima sam bio. Bilo je predivno.

Oberstove pjesme, kao i pjesme Embassya, obilježava molski tonalitet i često sumorna atmosfera.
U Dubrovniku zimi non-stop pada kiša, puše bura, jugo i to vrijeme nije nimalo ugodno i relaksirajuće, čini vas napetim, nervoznim i malo tužnim, da ne kažem depresivnim. Za mene je glazba bila ispušni ventil, i svu tu glazbu napisao sam najčešće za zimskih dana u Dubrovniku. Pokušavao sam raditi pjesme za Embassy u duru, ali to onda nije to. A čak i kad bismo uspjeli nekad na probama ući u dur, on bi se dalje sam od sebe pretvorio u mol, tako da je bezuspješno pokušati othrvati se tome.

Sviraš na Gretsch gitari, koja prekrasno izgleda i još bolje zvuči. Zašto si se odlučio za nju?
Ona je za mene produženi dio mojih ruku. To si priuštite jedanput u životu, za to radite cijelo ljeto, znojite se i odričete se, ali vam nakon pet mjeseci uopće nije žao. Najpoznatiji Gretsch u Hrvatskoj je onaj crveni Gretsch Nene Belana, a i sam Neno je nekoliko puta izjavio koliko je ponosan na nju. Moj model je crni Silver Falcon.

Kao diplomirani novinar, koje je tvoje mišljenje o pisanju o glazbi u Hrvatskoj?
Mislim da danas o glazbi pišu jedino oni koji je vole, i to je pozitivno s jedne strane, ali i donekle negativno jer će pisati samo o bendovima koje vole. Ali i to ‘pozitivno’ novinarstvo je pomak naprijed, jer izumiranjem tiskovnih medija zbilja se sve teže može pronaći nekakav tekst o glazbi. Tako, ako postoje ljudi koji imaju takve afinitete, neka se uključe i neka se izraze, jer bih ja to volio pročitati. Nema smisla da sve ostane samo za njih u njihovim glavama.

Jedan o najpoznatijih nastupa Embassya bio je na INmusic Festivalu 2010. Koliko taj nastup danas znači u CV-u benda?
On za nas znači samo u smislu da možemo nekom kazati da smo svirali na istoj pozornici s Massive Attackom, The Flaming Lipsima i ostalima. Ali kao bendu taj nastup nije donio ništa spektakularno, jer dobiješ praznu pozornicu i prazno gledalište u pet popodne po najgorem suncu. Malo gledaš ptice, Jarun, zelenilo i onih tridesetak ljudi u publici. Možeš biti sretan da su troje od njih novinari i da će nešto od tog vašeg nastupa izaći u javnost. Mladim bendovima bih preporučio da radije svoju snagu i energiju usmjere na snimanje albuma, nego da se gnjave s natjecanjima – putem kojih smo i mi završili na INmusicu – jer će takvi nastupi više pluseva donijeti organizatorima nego bendu.

Muziku podržava