I Amazon može krivo procijeniti, zar ne?!

Amazon je ovaj album proglasio trećim najboljim rock albumom za 2010. godinu. Iskreno, ne znam koji su njihovi razlozi za tako nešto jer prvijenac Young the Gianta samo je prosječan pop-rock album.

Na prvo slušanje, zvuk benda odao bi dojam da su Young the Giant Britanci, a bend dolazi ipak s ‘one strane’ Atlantika, točnije iz Kalifornije i postoje već sedam godina da bi tek krajem prošle godine izdali svoj prvijenac istoimenog naslova.“Young the Giant” sadrži niz pjesama koje većinom nalikuju na spoj u prvom redu Coldplaya i U2 s naznakama Travisa, Toploadera, The Athlete i povremeno The Killersa. Sve zajedno, ovako na papiru, čini se vrlo zanimljivo, prohodno i komercijalno, što u većini slučajeva i jest.

Glavna odlika benda vrlo je karakteristična boja vokala koja se idealno poklapa sa skladbama čime album dobiva na fluidnosti jer pjesme same po sebi podosta balansiraju, od impresivnih do iznimno prosječnih, da ne kažem loših, iako se vidi i osjeća potencijalno dobar rukopis i u tekstualnom i u glazbenom dijelu.

“My Body” pjesma je koja se ponajviše ističe s cijelog izdanja, a pomalo zvuči kao miks The Killersa i Arcade Fire, pa je prava šteta što ovakvu bombastičnost nisu zadržali kroz veći dio albuma, nego su se većinom spustili za koju brzinu niže, u limunade i mid tempo pjesme u kojima se uvijek i ne snalaze najbolje.

Gotovo sigurni singl zgodici mogle bi biti pjesme koje ponajviše nalikuju gore spomenutim bendovima, poput “Cough Syrup” koja zvuči kao popastična verzija U2 s prigušenim klavijaturama koje nose melodiju ili “Garands” koja zvuči toliko coldplayevski da bole uši od tog.

U ostalim pjesmama kašljucaju, ponegdje malo više, ponegdje malo manje što u cijelosti podosta razbija tijek albuma. 50-ak minuta podosta je velika minutaža u današnje vrijeme, ali ovakvim albumima nije problem to prožvakati sve dok ima zarazne refrene koji najbolje drže vesele pjesme, dok su u onim mirnijim blijedi i dosadni, skoro uspavljujući.

Najbolji primjer za to bila bi “God Made Man” koja je čista uspavanka sve dok pjevač Gadhia ne probudi Jaggera iz sebe i počne se derati iz petnih žila. S njome su ponovno pokazali da su bolji u živim i energičnim dijelovima, a ne ‘srcedrapateljskim’.

Već spomenuta ‘zaraznost refrena’ ima često i vlastitu bolest koja se često događa kod komercijalnih hit singlica, a to je manjkavost tekstualnog dijela koji se često zamjenjuje s različitim zavijanjima u stilu ‘uuooo’ ili ‘aaaa’. Ne znam pokušava li Gadhia oponašati vukove ili je za vrijeme snimanja imao žestoku zubobolju, ali mnoge pjesme bi bolje (manje iritantno) zvučale da nema takvih dijelova (ili se možda varam).

Kroz ovih dvanaest pjesama vidi se da Young the Giant nisu loš bend, ali nisu niti nešto spektakularno. Vjerojatno će ih obožavati ljubitelji Coldplaya, dok bi mnogi mogli vrlo površno prijeći preko njih, osim najavnog singla “My Body” koji po mnogočemu odskače od ostatka albuma “Young the Giant“.