Odrezak postao hamburger

    1077

    Scar the Martyr

    Scar the Martyr

    Datum izdanja: 27.09.2013.

    Izdavač: Roadrunner Records / Dancing Bear

    Žanr: Groove, Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Intro
    2. Dark Ages
    3. My Retribution
    4. Soul Disintegration
    5. Cruel Ocean
    6. Blood Host
    7. Sign of the Omeneye
    8. Anatomy of Erinyes
    9. Prayer for Prey
    10. White Nights In A Day Room
    11. Effigy Unborn
    12. Never Forgive Never Forget
    13. Mind’s Eye
    14. Last Night on Earth

    Bubnjar Slipknota, članovi Darkest Hour i Strapping Young Lad (pa čak i Nine Inch Nails), super ime benda i mega-najave napravile su od Scar The Martyr jedno od najiščekivanijih Roadrunnerovih izdanja ove godine.

    Joey Jordison poznat je da pored Slipknota odlazi u skroz različitim smjerovima, a budući da ga istaknuti kolega iz matičnog benda – Corey Taylor preko medija zajebava sa svojim Stone Sourom, cijenjeni bubnjar odlučio je napraviti još jedan čisti brutalni metal projekt.

    Samo zato što se radi o bivšim i sadašnjim članovima postojećih bendova ne znači odmah da riječ o nekakvoj supergrupi, a posebno jer su postavu upotpunili potpuno nepoznatim pjevačem – Henry Derek. Ali, ime tog bljedolikog maskiranog dugokosog vječito ozbiljnog (i zadnje vrijeme sve debljeg) bubnjara odzvanjalo je i mirisalo na nešto dobro.Ako je čovjek već odlučio napraviti pravi metal bend, jako mi žao što napokon nije svijetu dokazao da voli ekstremne skandinavske black metal bendove i složio nešto ekstremno. Umjesto toga, Scar The Martyr su, čini se, ispali još jedan proračunati proizvod za američko tržište!

    Nije bilo dovoljno da uvodna “Intro” svojim uvrnutim horor vriskovima uvjeri sve da je ostatak išta više od amerikaniziranog groove metala. Ako išta vraća Slipknot u misli onda su to oni poznati dupli basevi Jeyevih bubnjeva, a ostalo, posebno “Blood Host” zvuči bliže Coal Chamber vremenima.

    Muziku podržava

    Vokal je tu da dobre riffove pretvori u tipične heavy rock pjesmuljke, i da nam da zaključiti kako je za ovakve aranžmane čak i Corey Taylor apsolutni underground.

    Ako zanemarimo usporedbe s najistaknutijim bendom koji kruži oko ove priče, onda se jednostavno može reći da je ovo neuzbudljivo i bezopasno. Obični moderni groove metal, ponekad prošaran nekakvom običnom power baladom (“White Nights In A Day Room“), dobrom produkcijom, pokojim elektronskim ukrasom i stilom uz koji će na turneju lakše s jednim Sevendustom ili Drowning Poolom.

    Zbilja se nadam da je ovime Joey jednostavno odlučio umjesto stalnih bifteka malo uživati i u dobrom starom hamburgeru. Ili da je pored prekrasne supruge, htio bez osjećaja izbubati i nekakvu tipičnu sisatu starletu. Ili da je umjesto projektiranja poželio malo raditi za šankom lokalne birtije. Slikovitosti ima koliko hoćete, a bit priče je podjednako jednostavna.

    Muziku podržava