Presjek kvarteta nezaobilazan za sve

Ako ste ikad među jazzerima imali svog izrazito omiljenog glazbenika, čije ste snimke s posebnim žarom skupljali, tražili, iščekivali i nastojali kompletirati, zasigurno vam je zarana postalo jasno da je jazz u tom aspektu obuzet osobitim prokletstvom.

Službenih i poluslužbenih snimki razvikanijih jazzera ima doslovno na stotine, a napose ukoliko je riječ o preminulom glazbeniku i njegovoj ostavštini, koja se nerijetko objavljuje parcijalno i nesistematski, u čemu kao rak-rana prednjače aljkavo zamiješane kompilacije. Tu se brižnom jazz-konzumentu znade dogoditi da, unutar na brzinu reizdane papazjanije (čiji sadržaj već zna napamet iz službenih izdanja), pronađe i jednu ili dvije skladbe s dosad neobjavljenog koncerta, koji ga oduševi i sugerira da u nekom arhivu postoji možda čak i čitava snimka dotične svirke, ali…

Bog će ga znati hoće li i kada cjelovit koncert ugledati svjetlo dana. Zato nas marni konzument mora i dalje vrebati nailazeće kompilacijske sklepotine, ne bi li nekako popabirčio što više skladbi s te misteriozne svirke uživo – koja ga jedina zapravo i zanima.

Utoliko je izlazak ovog diska odlična vijest za sve ljubitelje Johna Coltranea, napose njegova ‘klasičnog kvarteta’ (i njegovih varijacija). Konačno su se na jednom disku našle sve snimke svih nastupa što ih je Coltrane održao na ‘ocu svih jazz festivala’ – Newport Jazz Festivalu.

U pitanju su nastupi iz 1963. i 1965. godine, čije su snimke prethodno bile rasute na čak četiri ploče, dok je 23-minutna verzija skladbe “Impressions” prvi put ugledala svjetlo dana.
Prve tri kompozicije datiraju od 7. srpnja 1963., kada je u Coltraneovu kvartetu bubnjarsku stolicu zauzeo Roy Haynes, umjesto Elvina Jonesa koji se liječio od heroinske ovisnosti. Kvartet je tu tek uzimao puni zalet, nakon završenog ‘komercijalnijeg’ perioda u kojem su snimljene ploče “Ballads”, “With Duke Ellington” i “With Johnny Hartman” kao dokaz da Coltrane ne svira samo anti-jazz.

Preostale tri skladbe (zapravo dvije uz pripadajuću najavu jazz DJ-a Normana O’Connora) nastale su 2. srpnja 1965., kada je kvartet, s Jonesom na bubnjevima, već bio u posljednjoj fazi postojanja; svega dva mjeseca kasnije kvartet će snimiti prešućeno remek-djelo “First Meditations (for Quartet)”, nakon čega ce Jones i Tyner napustiti Coltranea u daljnjim istraživanjima ekspresije.

Razlog zbog kojeg je “Coltrane at Newport” mnogo, mnogo više od pukog kolekcionarskog ‘sve na jednom mjestu’ izdanja, jest upravo navedeni vremenski raspon i promjene u postavi kvarteta. Obje ove osobine izuzetno su sretno i sasvim knap uspjele stati unutar jednog diska (ukupno trajanje 79:39!), čineći ga jedinstvenim uzorkom za slušanje i usporedbu.

Uistinu se malo tko, u čitavoj povijesti jazza, tako meteorski i temeljno glazbeno mijenjao kao John Coltrane u periodu 1960.-1967., pa bi već i promatranje njegovih mijena bilo sasvim dovoljno. Mogućnost doživljaja dvaju vrhunskih, ali sasvim različitih bubnjara u ovom kvartetu, međutim, izdiže ovaj CD na nivo jednog od najvrednijih dokumenata objavljenih u posljednje vrijeme.

Sve ovo, naravno, ne bi bilo dovoljno da svirka nije u najmanju ruku vrhunska, a na momente sasvim oduzima dah. Jedina nepravda je što se od Kvarteta ni ne očekuje ništa manje, pa tako fantastične izvedbe dolaze kao nešto standardno. No u pitanju je vrhunska umjetnost, čija se spiritualnost ne da izmjeriti.

Predanost ovih glazbenika glazbi koju stvaraju je potpuna (posebno je dirljiv Coltraneov saksofon u izvedbi “My Favorite Things” iz ’63., na kojoj zvuči gotovo ponizno dok pretapa finale jedne skladbe u temu druge).

Ipak, postoji zamjetna razlika između dviju večeri – Roy Haynes nije ni izdaleka toliko gromoglasan bubnjar kao Elvin Jones; jednako tako, Haynes će upotrijebiti tišinu i dramatsku napetost ondje gdje će Jonesova poliritimija izvrnuti slušateljeve moždane vijuge. No Haynes je u okrilju kvarteta ostvario sasvim rijetku atmosferičnost i prozračnost (i sam će poslije tvrditi kako je svirka s Traneom iz ’63. ‘jedna od onih …’), kako u zamrznutoj tenziji otvarajuće balade, tako i u pitkijoj ritmici “My Favorite Things”.

“Impressions” je pak poseban razlog za ponosnu uspomenu bubnjarske legende – središnji duet Haynesa i Coltranea uistinu dostiže posebnu ozarenost, kao najava duhovnih visina što će ih Kvartet doseći s oporavljenim Jonesom – i koje nam ovaj disk, srećom, donosi već u sljedećoj skladbi. Koliko je te ’65. Coltrane već bio duboko u furioznoj potrazi za ultimativnom ekspresijom, odlično pokazuje naoko nepretenciozna “One Down, One Up“, u kojoj se slapovi jedva zaustavljivog saksofona s Jonesom nadopunjuju u potpunosti, no Tyner ostaje vjeran svom nevjerojatno profinjenom lirizmu pod cijenu prigušene uloge, osvjetljavajući tako oba duhovna lica glazbe Kvarteta.

Što je Jones zapravo značio Coltraneu svih tih godina, kao jedini koji je snagom i izdržljivošću mogao u stopu pratiti nezaustavljivog tragača za ultimativnom duhovnošću glazbe, možda će i najsimboličnije pokazati početak završne “My Favorite Things”, na kojoj od prva dva simultana udarca bas-bubnja i činela pucaju zvučnici. Jones odmah otvara prostor za bitno razlomljenije strukture Coltraneovog sopran – saksofona, koji neodoljivo podsjeća na glazbeni kubizam. Kako glazba odmiče, prst prema 1963. upire samo još McCoy Tyner, čiju vjernost originalnim idejama skladbe jedva podržava i Garrison na basu, nagovješćujući skori razlaz jedne od najbojih grupa čitave glazbene povijesti.

Bez obzira spadate li u one kojima je Coltraneov kvartet obavezna literatura barem jednom tjedno, ili se s njihovom kompleksnošću možete suočiti samo u posebno krepkim, fokusiranim trenucima, ovaj CD jednostavno ne smijete zaobići. Na njemu će se naći nekoliko trenutaka za svakoga tko ima bilo kakvog pojma što je to najbolji mogući jazz.