Optimizam velikana

Početak šezdesetih Amerika je dočekala u nadi i optimizmu: činilo se da se poslijeratno društvo razvija iz minute u minutu, gotovo naočigled. Pobjeda Johna Fitzgeralda Kennedya na izborima 1961. godine i formalno je označila početak nove ere.

Senator koji se otvoreno zalagao za građanska prava i njegovao gotovo neformalan stil javnih nastupa, nasuprot vječito ukočenom Nixonu, na inauguraciji je pozvao na borbu protiv ‘zajedničkih neprijatelja čovječanstva: tiranije, bijede, bolesti, i rata.’

Činjenica da su građani za predsjednika izabrali čovjeka s upravo ovakvom programskom krilaticom možda i najbolje oslikava trenutak u kojem se zatekao duh nacije: bilo je to vrijeme poleta, svijesti o vlastitoj snazi, ali i vjere u bolje sutra za sve.

Nemalu ulogu pritom je odigrala Kennedyeva odlučna podrška crnačkoj populaciji u borbi protiv segregacije. Do jučer je bilo gotovo nezamislivo da bijeli predsjednik šalje vojsku i policiju kako bi se crnom studentu omogućilo neometano pohađanje fakultetske nastave, ali Kennedy je 1962. učinio upravo to, i James Meredith je diplomirao političke znanosti u kolovozu 1963.

Stvari su se mijenjale, i to nabolje – tako će se s pravom činiti sve do 12 sati i 30 minuta po srednjeameričkom vremenu 22. studenog iste godine, kada će pucnji u najomiljenijeg američkog predsjednika pokrenuti lavinu paranoje čije posljedice do danas neće posve prestati.

Utoliko je važnije podsjetiti se perioda od Kennedyeva ustoličenja do fatalnog atentata, obzirom da je riječ o možda najvedrijem periodu čitave američke povijesti, kada su i posve obespravljeni imali razloga vjerovati da će već sutra stvari biti znatno drukčije.

Opći entuzijazam i nada zahvaćala je gotovo sve duhovne sfere, pa tako i dominatno crnačku jazz-scenu. Eksplozija Ornette Colemana, Mingusov ulazak u zenit i nastanak drugog legendarnog Davisova kvinteta nisu, dakako, direktna posljedica društvenih i političkih silnica, ali ne mogu se niti promatrati odvojeno od njih – pitanje je da li bi bez ovakvog scenarija bilo mjesta nevjerojatnim smionostima Coltranea i Dolphya koji su te 1961. u Village Vanguardu bez pardona iz večeri u večer šokirali kritiku i publiku.

Nešto od čitave ove atmosfere dade se vrlo opipljivo osjetiti i na prelijepom disku pred vama – spoj Ellingtona i Coltranea s amalgamom članova klasičnog Traneova kvarteta kombinacija je što vrlo dobro epitomizira aktualna kretanja. Ellington je tada već imao reputaciju ‘diva prve generacije’ bez premca (uz Armstronga i Gillespiea), dok je Coltrane pristizao petom kozmičkom brzinom, snimivši ne samo “Kind of Blue” s Davisom, već i solističke miljokaze poput “Giant Steps” i “Ole”: zajedno udruživši snage, mogli su izazvati ništa drugo do neslućenu sinergiju, optimistični zanos.

Upravo ovakav sentiment provlači se čitavom snimkom, bilo da dvojicu genija prati Dukeova ritam-sekcija Aaron Bell – Sam Woodyard, ili osovina Garrison – Jones. Iako je većina materijala Ellingtonova – pri čemu se izdvaja antologijska otvarajuća skladba u izvrsnoj izvedbi, ali i maestrova posveta mlađem kolegi, silno energični bop “Take the Coltrane” (koja upravo začudnom točnošću anticipira nesaglediv saksofonistov utjecaj u godinama koje će uslijediti!).

No, dok su ovi trenuci u svojoj iznimnoj kvaliteti poprilično razumljivi, prava iznenađenja leže u vrhunskim izvedbama ne toliko naglašenih brojeva: prije svega odlična verzija ležernog bopa “Stevie“, ali i jedine Coltraneove skladbe na ovoj snimci, “Big Nick“, u nešto zgusnutijoj i solistički lapidarnijoj verziji, no prije će biti da joj je to prednost negoli mana.

Činjenica da je Ellington izabrao upravo ovaj broj, snimljen na albumu “Coltrane” jedva tjedan ranije, jasno pokazuje s koliko je pozornosti i razumijevanja Duke pratio Coltraneov rad tih godina. Sam Coltrane pak doima se upravo ozareno, posebno na “Feeling of Jazz“. Teško je reći tko zvuči emotivnije i dorađenije: stoga ovu kombinaciju ne propuštajte ni za živu glavu, pogotovo u ovako dorađenoj zvukovnoj varijanti. Uživajte.

Postava: Duke Ellington – klavir, John Coltrane – tenor i sopran saksofon, Jimmy Garrison – bas (2,3,6), Elvin Jones – bubnjevi (1,2,3,6), Aaron Bell – bas (1,4,5,7), Sam Woodyard – bubnjevi (4,5,7)