Roger Lima (Less Than Jake): “Sve se vratilo u naše ruke i sve opet ima smisla”

S prošlodišnjeg Punk Rock Holidaya osim s Against Me! vratili smo se s još jednim ugodnim intervjuom.

Popričali smo sa simpatičnim Rogerom Limom iz ska-punk benda Less Than Jake koji je 2013. prvi put nastupio u Hrvatskoj. Prije godinu i pol proćaskali smo s bendovskim mu kolegom Vinniem, a što Roger misli o novom albumu, kako napreduje njegova PEZ kolekcija i kako se u bendu dogovaraju tko će pjevati koju pjesmu saznajte u potonjim redovima.Započnimo s vašim novim albumom, aktualnim to jest, nije više tako nov…
Skoro dvije godine, čovječe, već. “See The Light” još uvijek ima onaj novi osjećaj. I puno pjesama s tog albuma još uvijek nismo svirali uživo, rotiramo ih samo nekoliko.

Kako si osobno zadovoljan njime?
I dalje prilično uzbuđen. Stvarno mi se jako sviđa. Nakon raznih producenata i velikih diskografskih kuća napokon smo imali slobodu napraviti sve sami i kako smo htjeli. Zadnji album prije ovog, “GNV FLA”, napravili smo s Mattom Allisonom, koji je odličan producent, ali je nekako prerađivao i dorađivao pjesme koje smo mi već složili u mom studiju. Ja sam recimo postavio temelje za taj album. Nakon toga imali smo nekoliko EP izdanja koja smo skroz sami napisali i snimili baš kako smo htjeli. Te kratkometražne ploče smo poslije izbacili kao “Greetings And Salutations” na Fatu. Tada smo odlučili napraviti pravi album potpuno pod našom kontrolom koji bismo snimili u mom studiju i kojem bih ja bio producent.

Jeste li znali tko će biti izdavač prije nego što ste ga snimili?
Pa, vidiš, to je malo čudno. Nikad ništa nije bilo napismeno, samo se nekako podrazumijevalo da su oni zainteresirani za izbacivanje našeg sljedećeg albuma. Ali mislim da nisu čuli album ili čak ni pjesmu s njega prije nego što je bio skroz gotov. Toliko imaju povjerenja u nas. Snimili smo hrpu pjesama i kad je sve bilo gotovo poslao sam ih Jasonu (Livermoreu) u The Blasting Room i on ih je dodatno smiksao u tom poznatom studiju. Sve je ispalo savršeno. Odličan je osjećaj imati album u rukama, CD, artwork, svoje ime na njemu. Naradili smo se i vrlo je zadovoljavajuće moći uživati u tom plodu. Kad imaš svoj studio imaš vremena raditi na nečem koliko god hoćeš. Ako želimo možemo se nekoliko puta vraćati istoj pjesmi i ponavljati iste stvari dok god nismo skroz zadovoljni. To je velika prednost i komfor. Ne misliš o rokovima, troškovima i ne gledaš stalno na sat.

Misliš li da je “See The Light” najbolji LTJ album?
Pa u jednu ruku mislim da jest. U drugu ruku mislim da je teško rekreirati onu mladenačku energiju i način pisanja pjesama otprije. Gledajući unatrag nekako sam najponosniji na “Anthem”. Na tu smo ploču potrošili stvarno puno novaca i vremena, ali to je bio neki drugi svijet. Bili smo pod velikom izdavačkom kućom Warner. Stvarno sam presretan sa “See The Light”, ali ipak naginjem k tome i reći ću … da to nije naša najbolja ploča.

Da te netko tko nema pojma o tvom bendu zamoli da mu predložiš samo jedan vaš album, onda to ne bi bio “See The Light”?
Hmm, vjerojatno bih rekao “Anthem”. Iako i “Hello Rockview” i “Borders and Boundries” imaju ono nešto, mislim da “Anthem” ima pravu ravnotežu između ska i punka. Čak je malo više punk nego ska. Imam stvarno puno lijepih sjećanja na period kad smo snimali taj album.

Baš sam nedavno pogledao DVD koji je izašao uz taj album, stvarno se činilo kao odlična zabava, svi su bili zagrijani i nabrijani. Bilo je također puno smijeha, uživancije u bazenu i sličnog, totalno rock’n’roll…
Da, snimali smo ga u Malibuu u Kaliforniji, bilo je luksuzno, imali smo vlastitog kuhara, ono, najveći rock’n’roll koji smo ikad iskusili. Bilo je ludo.

Što nam možeš reći o tvom bendu ‘sa strane’, Rehasher. Priznajem da nemam pojma, ali vidio sam da je bilo nekih aktivnosti nedavno…
Hvala što si zainteresiran. Da, Rehasher je moj drugi bend i zasad imamo dva albuma. Na ovom drugom sam svirao sve gitare i bas, baš je izašao prije dva tjedna. A taj EP što si spomenuo izbacili smo prije nekih dva mjeseca. Nova ploča zove se “Make The Noise” i radio sam na njemu nekih godinu dana između turneja.

Pretpostavljam da si ga ti snimio.
Da, naravno. Sve sam odsvirao na njemu osim bubnjeva, napisao sam sve pjesme i tekstove. I sav marketing i sav PR (smijeh). Nisam napravio naslovnicu.

Bacit ću uho…
Super, hvala. Nema trubi, nije ska. Kao neka alternativa, rock, punk-rock. Nekad je brzo, nekad malo žešće i tako. Bolje je od puno bendova, ali mnogo ljudi neće čuti Rehasher jer nemamo turneje, pošto praktički nema benda.

Kako napreduje PEZ kolekcija? Koliko znam, ti i Vinnie ste strastveni kolekcionari tih dispensera.
(smijeh) Ja još s vremena na vrijeme kupim, ali nije da sam više lud kao nekad.

U čemu je veća fora, dispenserima ili bombonima u njima?
Dispenserima. To nam je fora, svi ti likovi. Sjećam se na našim prvim probama Vinnie je imao nekoliko tih dispensera koji su stajali na pultu i gledali nas. Oni su nam bili prvi fanovi.

Fora!
Tad sam ja počeo skupljat i tako je krenulo.

Imaš broj?
Da, imam, ali pazi sad. Imaš kolekcionare koji drukčije broje. Na primjer Mickey Mouse plavog postolja i isti takav Mickey Mouse, ali žutog postolja, za nekog su dva različita primjerka. Ja ne radim te gluposti. Ne skupljam različite boje, kao ni Vinnie. Mi skupljamo samo drukčije glave. Uglavnom imam ih oko 1100. Imam veliku policu u jednoj sobi, cijeli zid praktički je pun. Imam slike, pogledaj negdje po mojim web stranicama.

Hoću…
To je za mene zabavno. Dobra, nevina i jeftina zabava. I fina. Puno zanimljivih likova. Može postati ovisnost i neki put proizvođač namjerno radi male varijacije da nas izludi.

Vratimo se na bend. Kako odlučujete tko će pjevati koju pjesmu?
Da, to je čudno. Nekad to bude onaj koji je imao neku ideju vezanu za tu pjesmu ili za njezin dio. Gle, naš bend je čudan. Vidi, evo Chrisa u Rehasher majci, bok Chris! Svi radimo zasebno i onda kasnije podjelimo sve ideje među sobom. Ja ću recimo raditi na nekoj pjesmi, Vinnie će pisati tekst, a ja ću je pjevati. Neki put Chris ima neku ideju i on će je pjevati, nekad možda samo i mali dio te pjesme za koji misli da njemu odgovara, za njegov glas. Neki put jedan dio pjesme pjevam ja, jedan on, a jedan dio pjevamo zajedno. Vrlo smo otvoreni, nema pravila. Na idućem albumu ipak ću ja pjevati sve pjesme. (smiješak)

Kad si već spomenuo novi album, što ima novog po tom pitanju?
Pa dosta smo po turnejama u zadnje vrijeme, ali pričali smo o tome. Svakako nešto želimo napraviti uskoro, možda nešto tipa onog “TV Show” EP-a gdje smo obradili razne uvodne špice serija i crtića.

Ima li kakvih ostataka sa “See The Light” koje niste objavili osim onih na nedavnim singlicama?
Nema, to je to. Zapravo bila je jedna gdje momci iz Teenage Bottlerocket pjevaju back vokale, ali to je bilo moguće nabaviti samo na ekskluzivnoj flexi ploči koja je bila limitirana na 100 komada, rasprodana odmah. To je bila pjesma sveučilišne ragbi momčadi.

To se prodavalo samo na turneji?
Da… Čovječe, o pločama možemo pričati godinu dana.

Gdje najviše voliš svirati?
U Japanu! Tamo je ludo, imamo super prijatelje. Volim i Englesku, tamo su ljudi opušteni i stvarno se užive. U Americi se nekad ljudi više brinu da ne prosipaju pivo, kužiš. Ovdje je totalna ludnica. Ma volim svuda svirati.

Gdje bi još volio svirati, a da nisi?
Singapur i te zamlje, tamo nismo nikad bili. Danas smo sreli neke tipove iz Chicaga koji rade u Dubaiju. Ludilo. Ali svirali smo na Aljasci i u Rusiji prošle godine, to je bilo zakon. Na ovoj turneji smo svirali u Kazahstanu… Ne, ne, čekaj. U Slovačkoj!

Klasično pitanje. Preko 20 godina ste na sceni i jedni ste od predvodnika žanra, jesi li to ikad zamislio kad ste krenuli s bendom?
Ne, mislim da ne razmišljaš o tome. Radiš, daješ sve od sebe, snimiš koju ploču i kroz svo to ludo iskustvo ne razmišljaš puno. Znaš, nakon svega što smo prošli s velikim izdavačkim kućama sve se vratilo u naše ruke i sve opet ima smisla – puno radimo, puno sviramo, imamo odlične fanove i sve to volimo.