Zanatski odrađen posao s popriličnom inspiracijom ali manjkom autentičnosti

Reperi su kulturološki fenomen zapadne civilizacije na sebi jedinstven, paradoksalan način. Zamislite to ovako: u povijesti prepunoj nepravde, crni čovjek je od svog prvog kontakta s bijelim intelektualcem bio nositelj uloge podređenog bića.

Glazbom je njegovao i nadograđivao svoj identitet. Blues je služio da se potuži u okviru šire familije i ublaži težinu robovanja, jazz da unese i njima samima često nerazumljivi subverzivni nemir u ustajali kulturni poredak, te r’n’b, funk i soul da pleše, skače i ljubuje.

Od trenutka kada na glazbenom planu utjecaj crnog čovjeka postaje matrica za cjelokupnu pop-kulturu, on se vraća korijenima. Zvuči cool, ali pitanje je kojim korijenima!? Sigurno ne hipnotičnosti plemenskih ritmova, već onim glazbenim korijenima proizašlim iz robovlasničkog sistema plantažnog bluesa, jadikovanja i kritike društva. Pritom zanemaruje avangardno-uznemirujući ‘edge’ jazz glazbe i svodi plesnost na ‘štemerisanje’, kao i ljubovanje na pornografiju.

Big Boi, poznatiji je kao manje atraktivna polovica dvojca Outkast, i nije nikakva iznimka u tom kulturološkom sunovratu. Njegov talent, muzikalnost i vještina su neupitni, ali u ‘headroomu’ njegovog ‘sound miksa’ nema više mjesta ni za muhu. Njegov studio je najveći u kvartu, toliko velik da je pojeo i najmanji osjećaj da je u njemu nešto odsvirano.

Slušateljima koji ne gledaju dalje od samih pjesama, preproduciranost materijala na Big Boievom prvijencu “Sir Lucious Left Foot: The Son of Chico Dusty” ostavit će dojam da je riječ o glazbenom savršenstvu. Drugi će pak primijetiti da je ovo zanatski odrađen posao s popriličnom inspiracijom, puno detalja, ali manjkom i najmanje autentičnosti.

Nije on meni uopće tako loš, da se razumijemo, ali ta samodopadna beživotnost kojom odiše cjelokupna hip-hop spika me sprječava da prepoznam i ono što na ovoj ploči možda vrijedi.